Rock and Roll dnevnik
6Strings - Rock and Roll diary
Popis tekstova
Blog - travanj 2008
utorak, travanj 29, 2008
Virtuoz na gitari, idejni je tvorac i utemeljitelj legendarnih "Divljih jagoda": tamo gdje je i poceo, u Zagrebu, u istome gradu danas nastavlja novu odiseju "Divljih jagoda"!

Sjecam se naših zajednickih studentskih dana, dugokosog otkacenjaka punog srebrnog nakita koji je tijekom predavanja nervozno lupkao po klupi. Zele je tada bio izvan vremena i prostora i, za razliku od drugih, furao je totalno drugaciji film. Krajem godine 1977. u Zagrebu su rodene "Divlje jagode". Prva postava Adonis, Tony, Muc, Nihad & Zele objavili su prvi album potkraj 1978. s pjesmama kao što su "Jedina moja" i "Krivo je more", nažalost nije naišao na razumijevanje tadašnjeg "Jugotona".

Nezadovoljan promidžbom albuma Zele seli u Sarajevo i potpisuje za tadašnji "Diskoton". Perfekcionist u svojem glazbenom izricaju Zele i nova postava "Divljih jagoda" završava snimanje drugog albuma "Stakleni hotel". Album izbacuje sjajne hitove "Autostop" i "Kako si topla mila" te postiže velik komercijalni uspjeh. Prava prekretnica u njihovoj karijeri dolazi s trecim kultnim albumom "Motori". Savršenstvo sviranja i svjetske produkcije podigli su "Divlje jagode" na tron najboljeg sastava na tadašnjim prostorima. Pjesma "Motori" svojim pristupom i odnosom ostala je do današnjih dana kultna pjesma, koja je postala abeceda sviranja gitare za mnoge gitaristicke naraštaje. Album i pjesma "Motori", koji je snimljen u Njemackoj u "Music Park Studiju" pod producentskom palicom sjajnog producenta Tea Werdina, danas se ubrajaju u klasike rocka.
Zele nastavlja suradnju s Teom Werdinom.

Nastaju još dva albuma "Vatra" i "Carobnjaci". Svjetskom produkcijom i kvalitetom, velikim nakladama i prodajom trilogije "Divlje jagode" postižu nezapamcen komercijalni uspjeh. U to doba pune sve koncertne prostore briljantnom svirkom i produkcijom. Ono što mi je Zele cijelo vrijeme pricao, a ja nisam vjerovao, ipak se obistinilo godine 1986. ponudom londonske diskrografske kompanije "Logo Records". Ostvario se dugogodišnji san "Divljih jagoda" i Zeleta Lipovace.
Nakon sjajna i rasprodana koncerta u današnjem "OTV Domu", u tihoj atmosferi jednog kafica u zagrebackome predgraÐu u nazocnosti direktora Goefa Hunningtona, vlasnika diskografske kompanije "Logo Records" Zele Lipovaca i "Divlje Jagode" potpisuju ekskluzivni ugovor.
Geoff Hunnington otkrio je i lansirao u svijet showbusinessa sastav "Eurythmics", a i dan danas brine se za Vangelisovu karijeru. Bio je to prvi veliki diskografski ugovor na bivšim prostorima. Nitko nikada nije postigao takav uspjeh kao "Divlje jagode". Postali su britanski band "Wild Strawberries". Veliki san postao je stvarnost. Engleska, London, pubovi, klubovi i koncerti postali su sastavu "Wild Strawberries" svakodnevica. Pocela je i prva velika engleska turneja, a završni koncert održan je u kultnom i legendarnom londonskom klubu "Marquee".

Peti pridruženi clan na turneji bio je klavijaturist Don Airey koji je svirao u sastavima "Rainbow", "Whitesnake", "Colosseum II" i "Cozy Powell Band". Iste 1986. godine "Wild Strawberries" objavili su engleski album koji je snimljen u poznatome londonskom studiju "Matrix". Cijeli album producirao je Keith Woolvin. Klavijaturist Don Airey, koji je do tada tri puta proglašavan najboljim klavijaturistom, bio je peti pridruženi clan na albumu "Wild Strawberries". Zgodno je spomenuti da je producent Keith Woolvin u to doba producirao albume Rogera Watersa i skupine "Thin Lizzy". Tour manager bio je Rayner Jason, posljednjih devet godina manager Nicka Cavea. Vjeciti perfekcionist i buntovnik Zele Lipovaca skoncao je britansku avanturu. Iza njega je ostao jedan engleski album koji se prodavao u Velikoj Britaniji, Finskoj, Italiji, Njemackoj i u Nizozemskoj.

Bio je vjeran svojim stajalištima i rijetki su oni koji su ga mogli pratiti u njegovim stremljenjima i idejama. Producent Peter Hinton, producent grupe "Saxon" prihvatio se produkcije novog albuma "Divljih jagoda". Obradom Mozartova "Turskog marša" na albumu "Konji", Zele je pokazao svu svoju virtuoznost i briljantnost sviranja gitare. Njegov prijatelj iz djetinjstva Mladen Vojicic - Tifa ispunio je svoj dugogodišnji san postavši pjevacem "Divljih jagoda". Nakon albuma "Konji" Zele Lipovaca sve svoje projekte sam producira. Tijekom devedesetih boravi u Velikoj Britaniji i Njemackoj gdje su objavljena dva albuma "Labude, kad rata ne bude" i "100 vijekova". "Divlje jagode" sviraju u engleskim i njemackim klubovima. Nakon dugogodišnjeg izbivanja Zele se vraca u Zagreb gdje radi na velikom povratku "Divljih jagoda".

Istodobno radeci na tom projektu treba spomenuti njegov autorski rad na projektima koji imaju iznimnu vrijednost u svjetskoj glazbenoj domeni. Izmedu ostalog Zele je radio na projektima sakralne glazbe, dva albuma kršcanske glazbe sa sastavom "Glasnici nade". Takoder je snimio kao producent, aranžer i autor glazbe ediciju duhovne glazbe Islama, "Tri Hafiza" (3 CD-a "Ilahija" i "Kasida"). Edicija je objavljena u devet zemalja. Ovih dana je završio još jedan projekt duhovne glazbe "Hori Hori Vasiona" zagrebackoga zbora "Arabeske".

Zele je godine 1997. bio kompletan autor albuma "Dan bez tebe", najprodavanijeg samostalnog albuma pjevaca Mladena Vojicica - Tife, prodanog u 100 000 primjeraka. Zele bi se mogao pohvaliti i s prvim dance hitom "Apsolutno tvoj" grupe "Mirzino jato". Singl je prodan u rekordnih 400 000 primjeraka. Prošle godine napravio je i album mladog sarajevskog pop pjevaca Deena. Napisao je i glazbu za nekoliko TV-serija. Do danas Zele Lipovaca prodao je oko 4 000 000 nosaca zvuka. Osim navedenih projekata Zele je još puno toga snimio, producirao, aranžirao, ali za to bi nam trebalo još vrlo mnogo stranica.
Jedan je od rijetkih koji od samog pocetka prati tehnologiju i trendove.

Vlasnik je skupocjenih i raritetnih gitara. Jedna takva u njegovoj kolekciji je i "Gibson Les Paul" iz godine 1959. kojoj je cijena oko 70 000 dolara. Ima ih samo 10 u Europi. Tu je i "Fender Stratocaster" iz godine 1968. Kolekciju cine i akusticne gitare "Takamine", iz 1969. i iznimno vrijedna flamenco gitara "Hermano". Uz seriju gitara, Zele se koristi pojacalom "Mesa Boogie" uz zvucne kutije "Marshall", zatim Harmonizerom "Eventide 3000" i pedalama "Whamy" i "Cry Baby". Posljednjih nekoliko godina Zele Lipovaca živi i radi u Zagrebu baš kao nekada, kada je okupio prvu postavu "Divljih jagoda". Tijekom 2002. godine reaktivirao je nove "Divlje jagode".

Imao sam prilike medu prvima preslušati novi album "Od neba do neba" i sa sigurnošcu mogu potvrditi da je Zele izabrao prave glazbenike kao što su Pero Galic, bivši pjevac "Opce opasnosti" koji je cijelo vrijeme lutao i nikada se nije mogao dokazati kao rock pjevac, konacno je pronašao svoje mjesto pod suncem, isto kao i bubnjar Thomas Balaž i basist Dejan Oreškovic. Iako sam ocekivao da ce come back "Jagoda" krenuti rockerski, Zele se ipak odlucio za sjajnu baladu "Marija" s novog albuma "Od neba do neba". To je ujedno i njihov prvi singl i video spot.
6strings @ 20:14 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 28, 2008
Ako je piramida prva asocijacija vezana uz Egipat, bez obzira na vrijeme i generacijsku pripadnost, onda je Johnny Cash sinonim za country glazbu ili jedan od samo nekoliko nedodirljivih ikona američke popularne glazbe u posljednjih pedesetak godina. Ne biste pogriješili ako biste za njega rekli da je povijest američke glazbe.

Johnny Cash, općepoznat kao 'Čovjek u crnom' (Man In Black), zasigurno je najpoznatija ličnost iz svijeta glazbe za svakog Amerikanca, nešto poput nacionalnog dobra i hodajuće legende, a za sve američke glazbenike bio je veličina s kojom bi voljeli udisati isti zrak u prostoriji, vjerojatno se odreći i pokojeg dijela tijela, a mnogi bi prodali i dušu samom vragu, samo da bi snimili nešto s njim u studiju ili uz njega stali na pozornicu.

Tijekom svoje glazbene karijere koja je trajala gotovo pedeset godina objavio je, na petstotinjak albuma, više od 1500 pjesama, na Billboardovu ljestvicu najuspješnijih singlova ušetao je 48 puta (više nego, primjerice, Michael Jackson ili Elton John), prodao je više od 50 milijuna ploča, osvojio 14 Grammyja (uključujući i onaj za životno djelo 1999.), nebrojeno mnogo Country Awards nagrada, 1980. primljen je u Country Music Hall Of Fame (kao prvi živući izvođač), 1989. u Songwriters Hall Of Fame, a 1992. u Rock 'n' Roll Hall Of Fame postajući tako prvi i, zasad, jedini izvođač kojem je uspjelo useliti se u tri kuće slavnih (bilo za života ili nakon njega).

38 godina proveo je na turnejama, putujući u crnom, luksuznom autobusu kojeg je zvao Unit One od Amerike, Japana i Australije, preko Vijetnama (za vrijeme rata, naravno) do Europe (uključujući i zemlje tadašnjeg istočnog bloka, komunističku Poljsku, Čehoslovačku i Mađarsku). A baš kao što kaže jedna njegova pjesma - bio je svugdje. Od zatvora do Bijele kuće, od Nixona do Clintona.

Njegov posljednji koncertni izlazak na pozornicu zbio se u zimu 1997., u dvorani Orpheum u Grazu. Skrivajući se u sjeni reflektora pustio je publiku da dotakne granicu histerije prije nego što se približio mikrofonu i, po posljednji put, jednostavno, kao i uvijek, izustio: "Hello, I'm Johnny Cash." Njegov siguran i uspravan hod nije dao naslutiti koliko je bolestan. Izgledom podsjećajući na propovjednika iz klasičnih western filmova, s pištoljem u jednoj, a Biblijom u drugoj ruci, s poput ponora dubokim i kao vihor snažnim glasom, ostavljao je dojam čovjeka koji je na cesti za Raj pogrešno skrenuo i završio u Paklu... Nakon što je ondje prebio vraga, vratio se da nam to ispriča.

John R. Cash rođen je 26. veljače 1932., kao četvrto od sedmero djece u Dyesseu (farma blizu Kingslanda), Arkansas. (Vezano uz njegovo ime, zanimljivo je napomenuti kako se roditelji nisu mogli dogovoriti oko srednjeg imena svojeg djeteta, pa se stoga uvijek navodi samo inicijal R., mada se smatra da on predstavlja očevo ime), I premda je uvijek tvrdio da u njemu ima indijanske krvi (preci su mu navadno bili Cherokee Indijanci), njegovi korijeni sežu sve do Škotske, gdje se njegovo prezime pisalo Caesche, a prvi američki Cash spominje se 1667.

Njegov otac, Ray Cash, bio je radnik na željeznici koji je jedva prehranjivao obitelj, sve dok Rooseveltov New Deal iz 1933. nije omogućio da Cashovi postanu zadrugari - tada su se uselili u novu kuću, ali zauzvrat su morali obrađivati nepregledna polja pamuka.

Cashovo djetinjstvo bilo je obilježeno mnogobrojnim tragedijama, a ako isključimo mnogobrojne poplave i rane na jagodicama prstiju od 'košuljica' koje štite pamuk, najtraumatičnije iskustvo bilo je smrt starijeg brata Jacka kojeg je 1944. gotovo napola prerezala velika pila u obližnjoj pilani. Bratovo dugotrajno umiranje u mukama prepuno buncanja bilo je potresno, no i religiozno iskustvo za Casha, koji se osjećao krivim za njegovu smrt, jer je bezbrižno sjedio uz rijeku i pecao u trenutku nezgode, te se nakratko povukao u sebe (živnuo je s dolaskom puberteta i prvih ljubavi). Svoje teško djetinjstvo opjevao je u mnogim pjesmama: "Pickin' Time", "Five Feet High And Rising", "Look At Them Beans", a do smrti govorio je kako se veseli susretu s bratom.

Zaslužna za njegovo glazbeno usmjerenje bila je njegova majka, jer kako sam Cash kaže, ona je oduvijek bila s gitarom, svirala ju, a cijela obitelj pjevala je gospel pjesme, kako za vrijeme rada, tako i u trenucima odmora. U srednjoj školi, Cash će prvi put zapjevati u jednoj radijskoj emisiji.

Nakon završene srednje škole, 1950., otišao je u Detroit, gdje se zaposlio u tvornici automobila Pontiac. Zatim je došlo vrijeme kad je trebalo odgovoriti na poziv domovine i odraditi vojni rok. Na vojnoj obuci u Teksasu, u San Antoniju, upoznao je svoju prvu, tada buduću, suprugu Vivian Liberto. Kao radio-operater Zračnih snaga, vojsku je odslužio u Landsbergu, u Njemačkoj, gdje je, kupivši svoju prvu gitaru za 5 dolara, osnovao svoj prvi sastav Landberg Barbarians, a nakon povratka u SAD, 1954. razvojačeni narednik Cash oženio se s Vivian s kojom je imao četiri kćeri: Rosanne (i sama je danas country pjevačica), Cathy, Cindy i Taru.

S novoosnovanom obitelji preselio se u Memphis, gdje se zaposlio kao prodavač u trgovini tehničkom robom pohađajući povremeno tečaj za radio-najavljivače. Istodobno, osnovao je mali bend - Tennesse Two (Luther Perkins, brat Carla Perkinsa, autora "Blue Suede Shoes" na lead gitari i Marshall Grant na kontrabasu; kasnije će, dolaskom bubnjara W. S. Hollanda, postati Tenneessee Three) s kojim je izvodio glazbu na lokalnoj radio postaji. Žarko želeći snimiti album gospel pjesama, otišao je, kao i mnogi tada, na audiciju kod Sama Phillipsa.

Naravno, Sam Phillips ga je glatko odbio, jer snimati pjesme nadbožnog sadržaja u vrijeme kad iz svih radio prijamnika trešti zvuk nove glazbe zvane rock 'n' rolla jedan drugi mladac, imena Elvis Presley, baca svojom pojavom i svojim kukovima cijelu Ameriku u trans - bila je prava ludost, stoga mu je duhovito rekao: "Momak, pođi kući, griješi pomalo, pa se vrati."

Phillips nije niti pomislio da bi se Cash vratio godinu dana kasnije s dvije pjesme "Cry Cry Cry" i "Hey Porter", dvije hillybilly stvari koje su se Phillipsu svidjele, te ih je odlučio snimiti i mladom, dvadesettrogodišnjem Johnu pružiti priliku. 1955. John Ray Cash potpisao je za tvrtku Sun Records Sama Phillipsa, postajući tako dijelom prvog vala rockabilly glazbe kojemu su također već pripadali Elvis Presley, Jerry Lee Lewis i Carl Perkins čineći tako čuveni 'kvartet od milijun dolara'.

Od sve četvorice, Phillipsu je najdraži bio upravo Cash koji je bio sušta suprotnost Elvisu, kojeg Phillips nikad nije do kraja prihvatio, smatrajući ga više sretnijim nego pametnijim. Cash je bio pristojan, miran, tih, povučen, ozbiljan, a sam je pisao svoje pjesme, pa ga je Phillips više doživljavao kao sina što je rezultiralo da ga na prvoj singlici, koja je bila izvanredan debi popevši se do 14. mjesta country top-ljestvice, potpiše u deminutivu, kao 'Johnny'.

Međutim, taj miran, tih, povučen i ozbiljan momak napisao je vjerojatno najstrašnije stihove svijeta glazbe uopće, koji meni osobno uvijek zalede krv u žilama: One iz pjesme "Folsom Prison Blues" o tome kako je ubio tipa u Renou, samo da ga vidi kako umire. I upravo je ta pjesma ona koja najbolje opisuje cjelokupan njegov opus - Cash nikad nije bezbrižno pjevao o nasilju, njegovi junaci uvijek su morali živjeti sa svojom mračnom stranom, nikad se nisu izvukli nekažnjeno, ali ono što je divno u svakoj njegovoj pjesmi je što njegov glas nekako ne zatvara sva vrata, uvijek postoji taj maleni tračak svjetla i nade koji se probija do njih.

No ono što će ga uvijek izdvajati je stil - nije bio country pjevač, nije bio rocker, a nije bio ni honky tonk zabavljač. Stvorio je jedinstven, odmetnički stil: Iz rock 'n' rolla uzeo je buntovništvo, iz countryja osviještenost, a emotivnost iz folka.

Da Johnny Cash postaje prepoznatljivo ime na sceni potvrdila je i pjesma "I Walk The Line" iz 1957., njegov prvi milijunski hit (ukupno prodano više od dva milijuna primjeraka), a istoimeni album zadržao se na ljestvicama puna 43 tjedna. Međutim, premda je za njegovu popularnost uvelike bio zaslužan promotor rock 'n' roll glazbe, Cash se nije odlučio okušati u tom vidu glazbenog izričaja, jer je na vrijeme uvidio da nema nikakve šanse u borbi s Elvisovom karizmom (Johnny i Elvis bili su najbolji prijatelji, čak su zajedno ganjali cure poslije nastupa, Cashu nije smetalo što je na prstu nosio vjenčani prsten), stoga je odlučio ostati u country vodama, ponosan što je iste godine dobio poziv da nastupi u country prijestolnici Nashvilleu, u čuvenoj radijskoj emisiji Grand Ole Opry, gdje se prvi put pojavio odjeven u crno, zaradivši si tako nadimak koji će mu ostati do kraja života - Man In Black (kako je objasnio u istoimenoj pjesmi iz 1971. zbog 'siromašnih i obespravljenih, gladnih i beznadežnih').

Zatim su uslijedili hitovi "Orange Blossom Special", "Ballad Of A Teenage Queen" i "Guess Things Happen That Way". No, uslijedile su i žestoke svađe s Phillipsom oko tantijema za prodane ploče.

Velika diskografska kuća Columbia Records prepoznala je pravi trenutak te ponudila Cashu više kreativne slobode, igrajući na kartu njegove davne želje da snimi album s gospel pjesmama, stoga 1958. Cash stavlja svoj potpis na njihov papir.

U to vrijeme, krajem pedesetih godina, Cash je bio jedan od najpopularnijih izvođača s više od 200 koncerata godišnje što je bio tempo kakav on, nažalost nije uspio izdržati, pa je posegnuo za legalnom drogom - amfetaminima - i postao ovisnik. Sve do početka sedamdesetih bit će narkoman i alkoholičar sa zavidnom izvanglazbenom karijerom: Uređenje interijera hotelskih soba bez znanja vlasnika hotela (uz Hanka Williamsa, prvi je koji se počeo ozbiljno baviti redekoracijom soba), krijumčarenje tableta Benzedrina, Dexedrina i Dexamyla preko američko-meksičke granice u koferu za gitaru, uništavanje automobila, palež, guranje traktora niz stijenu, ometanje tuđeg vlasništva kako bi brao cvijeće i druge bizarnosti, stoga je sedam puta prenoćio u zatvorskim ćelijama.

S obzirom da više nije mogao normalno funkcionirati, trenutke kada nije bio na drogama koristio je opijajući se do besvijesti, što je dovelo i do krize u braku. Vivian je sve teže tolerirala njegove ispade, opijanja, jurnjavu za djevojkama, a Cash je postajao sve ćudljiviji, depresivniji, no istovremeno i sklon destrukciji bilo koje vrste. Bio je, jednostavno, nepredvidiv, bahat i arogantan. Napustio je obitelj i otišao u New York, a od Vivian službeno se razveo 1966.

U prosincu 1961. na jednom zajedničkom koncertu Cash je upoznao June Carter (iz glasovite obitelji Carter i autorica njegovog velikog hita "Ring Of Fire" iz 1963.) koja je već iduće godine počela nastupati u njegovom putujućem showu. Cashov život tih godina svodio se na uništene hotelske sobe, zapaljene automobile, pritvore, pao je na svega 70 kila, imao je problema s pjevanjem, morao je otkazivati nastupe, izgledao je, prema vlastitim riječima, 'poput smrti', kako fizički, tako i psihički.

Vrhunac krize zbio se 1967., kada se emocionalno iscrpljeni Cash, nakon što se danima vozikao bez da je išta jeo i pio, a kamoli spavao, zavukao u špilju Nickajack (iznad rijeke Tenneessee kod Chattanooge) i odlučio ondje umrijeti. Puzao je sve dublje i dublje, dok se nije našao u mrklom mraku. U tom trenutku osjećao se dovoljno udaljenim od Boga, ali onda je shvatio da ga Bog ipak nije napustio.

Osjetio je mir koji ga preplavljuje i odlučio izaći iz pećine. Na izlazu ga je dočekala June i Cash tada čvrsto odlučuje promijeniti svoj život i skinuti se s tableta. Vraća se kršćanstvu i odlučuje pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija, te do kraja života financira mnoge udruge i uplaćuje velike iznose u humanitarne svrhe.

Nakon tjedana i tjedana mučenja, mogao je za sebe reći da je izliječen, te je 11. studenog 1967. na scenu života, zahvaljujući June Carter koja ga je spasila od sigurne smrti i natjerala ga da se suoči sam sa sobom i ponovno okrene bogu, kročio neki novi Cash. I kako to obično, biva, June i Johnny vjenčali su se iste godine, te osim sina Johna Cartera Casha, polučili i hit "Jackson".

Nažalost, 1968. donijela je u razmaku od dva mjeseca dvije velike tragedije - gitarist Luther Perkins izgorio je u požaru svoje kuće, dok je prvi Cashov susjed na isti način izgubio tri sina. Susjedu je ime bilo Roy Orbison.

Cash se trijumfalno vratio na scenu snimivši sad već legendarni album "Johnny Cash At Folsom Prison" (naravno, znate koji je singl skinut s ovog albuma), a 1969. po već iskušanoj formuli ponovno završava u zatvoru, ovaj put riječ je o San Quentinu, gdje snima "Live In San Quentin", pravi opušteni album s puno cenzure (sam Cash zamolio je zatvorenike da ne psuju, jer riječi kao što su: /peep/, /peep/, /peep/ i /peep/ nisu dozvoljene) s nezaboravnim hitom Shela Silversteina "A Boy Named Sue".

Odlučite li preslušati barem jedan od ta dva albuma, odmah ćete shvatiti kakva osoba je Johnny Cash - osoba koja je u svakom od tih zatvorenika, ubojica, silovatelja i tko zna što sve ne, gledala onu ljudsku osobinu koju svatko od njih ima, izvlačeći na površinu isključivo samo ono najbolje od najgoreg ljudskog ološa (onog trenutka kad Cash zapjeva "Green Green Grass Of Home", možete doslovce opipati svu tugu među sivim zatvorskim zidovima). Cash je imao pjesme za svakoga - kauboje, Indijance, vlakovođe, farmere, sirotinju, jednostavno nije bilo društvene kategorije s kojom se nije mogao poistovjetiti.

Iste godine pozvao ga je i Bob Dylan na svoj album "Nashville Skyline", gdje su u duetu, nesigurno, zaboravljajući tekst, otpjevali "Girl From The North Country", a Cash je na ovitku ploče napisao prilično zanimljiv tekst i to u stihovima. Dylan nikad nije zaboravio koliko mu je Cash pomogao u karijeri čak i prije nego su se službeno upoznali, te mu se odužio napisavši pjesmu "Wanted Man" koju sam nikad nije izvodio niti ju je snimio na jednom albuma.

Međutim, sve je to pomoglo njegovoj privlačnosti u rock krugovima i porastu opće popularnosti: dobio je vlastitu emisiju na televiziji (u kojoj su, između ostalih gostovali i Neil Young, The Monkees, Bob Dylan), svirao je za Nixona, glumio s Kirkom Douglasom u filmu, snimljen je dokumentarni film o njemu, a niže hit za hitom - "Flesh And Blood" i Kristoffersonova "Sunday Morning Comin' Down"... (Priča o njihovom prvom susretu je uistinu nevjerojatna - Kris Kristofferson je, izritiran Cashovim odbijanjem da presluša njegove pjesme, zadnjim novcem unajmio helikopter i sletio mu u dvorište. Otad, pa sve do Cashove smrti bili su najbolji prijatelji.)

Sedamdesete godina prošlog stoljeća glazbeno za Casha nisu označile nikakvu novost, no njegova biografija "The Man In Black" bila je best-seler (nova biografija objavljena je 1998.), gostovao je u par televizijskih emisija, producirao film o Isusovom životu... Početkom osamdesetih ostvario je nekoliko kvalitetnih uloga u westernima (mnogo kasnije gostovat će i u jednoj epizodi serijala o inspektoru Columbu, u seriji "Dr. Quinn, Žena-Vrač" (na Jane Seymour je ostavio takav dojam da je glumica nazvala jednog sina po njemu), te u osmoj sezoni Simpsona gdje će posuditi glas Homerovom duhovnom vodiču, pustinjskom kojotu, dok ćemo njegove pjesme imati priliku slušati za vrijeme Geigerovih operacija u seriji "Chicago Hope" ili u SF seriji "Svemirski marinci").

No, već 1983. zamalo umire. Nakon operacije oka, pod utjecajem lijekova, napao je na svom imanju noja (?) koji mu je kljunom probio trbušnu šupljinu. Nakon tog incidenta vratio se svojim starim prijateljima Jacku Danielsu i Jimu Beamu, pa je završio na popularnoj, zvijezdama omiljenoj, Betty Ford klinici (gdje se najviše družio, pazite ovo, s Ozzy Osbourneom!).

1985. ponovno se udružio s kolegama iz Phillipsova Suna - Lewisom i Perkinsom, dok je Elvisa zamijenio Roy Orbison - pa je tako obnovljeni 'kvartet od milijun dolara' snimio album naslovljen "Class Of '55" uz gostovanje mnogih drugih zvijezda.

Sredinom osamdesetih, zajedno s Willijem Nelsonom, Waylonom Jenningsom i Krisom Kristoffersonom krenuo je na "The Highwaymen" turneju, međutim bilo je nemoguće oteti se dojmu da je njegova karijera došla do mrtve točke i da je živio od svoje stare slave, pa je Columbia Records izgubila strpljenje i 1986., raskinula ugovor s njim.

Za svoju novu diskografsku kuću Mercury, snimio je nekoliko izuzetno loših albuma, uglavnom reciklirajući svoju ostavštinu, obrađujući country standarde, dok nove pjesme nisu vrijedne spomena.

1988. Waylon Jenings doživio je srčani udar, pa je Cash na njegov nagovor otišao na liječnički pregled nakon kojeg se pokazalo da je potrebno obaviti rutinsku operaciju srca i ugraditi premosnicu. Operacija je prošla u redu, ali Cash je odbio primati lijekove protiv bolova (iz straha da se ponovno ne navuče na njih), što je rezultiralo upalom pluća i ponovnim bliskim susretom sa smrću.

I tako je naša zvijezda kao isluženi country autor, diskografski mrtvac strahovito narušenog zdravlja ušla u devedesete. Međutim, za razliku od većine, on je stario dostojanstveno i premda je uvijek bio izvan glazbenog stada, ne pripadajući niti jednom toku, nikad se nitko nije šalio na njegov račun, niti je ikad bio predmetom sprdnje (sjetite se samo Elvisa u poznim godinama, ili Jerry Lee Lewisa koji je rasprodavao svoj ugled svirajući po kojekakvim sumnjivim krčmama Rumunjske i Bugarske), jer jednostavno nije bilo ičega smiješnog u njegovoj pojavi, u njegovom glasu i u njegovim pjesmama, a i onda kad je bilo razloga, nekako nije priličilo, doimalo se nedoličnim. Mnogi bi postali predmet ismijavanja da pjevaju ono što je pjevao on, no Cash je uvijek učinio da teme njegovih pjesama zvuče uvjerljivo, onako staromodno 'muški', tako da tkogod se pokušao nasmijati bi ispao glup (da citiram Bonoa iz grupe U2: "Svi mi znamo da smo pičkice u usporedbi s Johnnyjem").

Srećom po sve, 1993. nakon raskida ugovora s Mercuryjem, prišao mu je Rick Rubin i nakon kraćih pregovora, Cash snima prvi album iz serije "American Recordings" na kojem je, prateći se na gitari, obradio pjesme drugih autora - našao se ondje Leonard Cohen, Tom Waits, Glen Danzig i drugi, no hit albuma bila je pjesma "Delia's Gone", njegov prvi spot koji se zavrtio i na MTV-iju, a sam album donio je prekretnicu u njegovu životu, Cash je bio prepoznat i od strane mlađe publike koja je u njemu vidjela pravog, iskonskog buntovnika.

1996. slijedio je "Unchained", drugi album tetralogije gdje su mu se kao prateći sastav pridružili Tom Petty i njegovi Heartbreakersi, gdje je Cash obradio, između ostalog, Beckov "Rowboat" i "Rusty Cage" Soundgardena. Prvi put kad sam čuo te pjesme, rekao sam: "Ovo zvuči kao da su oni obradili njega, a ne on njih". No country establishment je ovaj album jednostavno ignorirao, pa su Rubin i Cash zakupili cijelu stranicu magazina Billboard kako bi se 'zahvalili' Nashvilleskoj glazbenoj industriji za pruženu potporu. Naravno, fotografija koja je stavljena uz tekst zahvale bila je ona legendarna s Cashovim ispruženim srednjim prstom.

I uistinu, Cash je mogao svaku pjesmu prigrliti kao svoju, otpjevati je kao da je njegova vlastita izvlačeći iz starih, dobro poznatih stihova neka nova značenja za koje nismo ni bili svjesni da su nam cijelo vrijeme pred nosom, što se najbolje može čuti na trećem albumu iz 2000. - "Solitary Man", vjerojatno najboljem iz ove edicije, gdje u Cashovoj izvedbi Nick Cave zvuči bolje od Nick Cavea, Neil Diamond bolje od Neil Diamonda, U2 bolje od U2... Ne postoje riječi kojima bi se ovaj album mogao opisati, svaki ton, svaki otpjevani stih zvuči kao jezovita glazbena oporuka drhtavog glasa koji, kao da progovara iz vlastitog groba. (sjećam se kako mi je tad palo na pamet da bi najbolje bilo za Casha da uskoro umre, jer otišao bi u velikom, najvećem stilu.)

Međutim, sa sve većim glazbenim uspjehom, njegovo zdravstveno stanje bivalo je sve teže i teže. Parkinsonova bolest dijagnosticirana 1997., uzimala je sve više maha, upale pluća bivale su sve češće, dok je dijabetes vrebao iz prikrajka. Kasniji lagani moždani udar primorat će ga na češće korištenje invalidskih kolica

Gospod mu je dao snage da završi četvrti album "The Man Comes Around" iz 2002. koji je iznjedrio pjesmu "Hurt" (autor pjesme Trent Raznor aka Nine Inch Nails nakon što je čuo Cashovu obradu prestao je izvoditi pjesmu u originalu na svojim koncertima, jer mu je, njegovim riječima rečeno, 'bilo neugodno'). Za istu pjesmu snimljen je i jedan od najemotivnijih i najfascinantnijih spotova ikad, prepun simbolike, presjek Cashove cjelokupne karijere uz par kadrova koje je teško zaboraviti s obzirom da su jasno predvidjeli buduće događaje (primjerice, vrata njegove kuće na kojima stoji natpis 'Zatvoreno'). Bilo je kao dan jasno da takav spot snima samo osoba koja naslućuje da je kraj blizu.

Paralelno s tim albumom diljem svijeta održavali su se koncerti u čast njegova 70.-og rođendana - svoj tribute odali su Bob Dylan, Sheryl Crow, Willie Nelson, Bruce Springsteen, Emmylou Harris i mnogi drugi, a Columbia Records objavila je tri albuma koja najbolje prikazuju Cashovu glazbu tijekom svih ovih godina: "Love", "God" i "Murder"... I zaista, nitko nije pjevao o bezvremenskoj i vječnoj ljubavi kao Cash, o milostivom bogu koji je uvijek spreman pružiti ruku oprosta čak i onima koji su duboko zaglibili u blato grijeha.

Početak kraja bio je u svibnju 2003: U 73. godini, nakon komplikacija poslije operacije srca umrla je June Carter. Cash je bio posve shrvan (prava riječ bila bi 'izgubljen') gubitkom supruge, ali je ipak nastavio stvarati glazbu, te se zadnji put pojavio u javnosti 5. srpnja 2003. na godišnjem koncertu obitelji Carter. Zapjevao je "Ring Of Fire", no emocije su bile prejake i Cash se slomio pred kraj pjesme, ali ipak je uspio suzdržati suze i otpjevati ju do kraja.

A ta 2003. kao da se urotila protiv svijeta glazbe: Mickey Ribb (T-Rex), Maurice Gibb (Bee Gees), Nina Simone, Barry White, Compay Segundo, Ruben Gonzalez, Warren Zevon, Robert Palmer samo su neki koji su nas napustili te godine.

U srpnju preminuo je Sam Phillips, a 12. rujna u bolnici u Nashvilleu, što zbog respiratornih problema uzrokovanih dijabetesom, a što zbog tuge za nedavno preminulom suprugom, napustio nas je i Johnny Cash. I premda potpisnik ovih redova nije vjernik, iskreno se nadam i vjerujem da su se June i Johnny ponovno sreli i da će njihova ljubav, baš kao i njihova glazba, trajati vječno.
zahvaljujemo gitare.info
6strings @ 01:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, travanj 26, 2008
Vlatko Stefanovski rođen je u Prilepu, Makedonija u glumačkoj obitelji. Sa 13. godina počeo je svirati gitaru, a kao stariji tinejdžer osnovao je grupu Leb i sol, koja je postala jedno od najvećih imena na ex-Yu glazbenoj sceni. Bend je svirao poseban stil glazbe, mješavinu makedonskih tradicionalnih neuobičajenih ritmova i tadašnjeg rocka. Leb i sol izdao je 13 albuma i imao je turneje po cijelom svijetu.

U novije vrijeme Vlatko Stefanovski ima vrlo uspješnu solo karijeru. Njegov prvi solo uradak pod nazivom 'Kauboji i indijanci' (1994. godine) prikazao je njegove različite interese od etna preko ambijentalne glazbe do klasičnog bluesa. Drugi album 'Sarajevo' (1995. godine) bio je projekt za UNICEF-ov fond za potrebe djece. U svibnju 1996. godine osnovao je svoj električni trio, te su izdali svoj prvi album u prosincu 1998. godine. Napisao je glazbu za film 'Gipsy magic' (1997.godine), koji je režirao Stole Popov, a izdan je i sound track album istog naziva. Također je napisao glazbu i za turski film'Journey to the sun' koji je režirao Yesim Ustaoglu, koji je osvojio dvije nagrade na berlinskom filmskom fetivalu 1999. godine.

Svjetlo dana 1998. godine ugledao je i album 'Krushevo', na kojem je Vlatko surađivao s vrlo poznatim gitaristom Miroslavom Tadićem. Album je izdan pod etiketom MA Recordings američko-japanska diskografska kuća. Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić promovirali su svoj album sa tri koncerta na HI-FI festivalu 1998. godine u Los Angelesu i na Skopje jazz festivalu (1998. godine). Na koncertu u Sava centu u Beogradu 1999. godine, snimljen je album 'Live in Belgrade' koji je na tržište izašao u ožujku 2000. godine. U posljednjih nekoliko godina svirao je i snimao u Francuskoj, sa grupom Koreni koju je osnovao klavijaturist Bojan Zulfikarpasic. Vlatko Stefanovski je i član grupe Balkan horses band , zajedno sa ostalim poznatim glazbenicima iz sedam balkanskih zemalja. Pojavio se i kao gost na zadnja dva albuma, te na velikim koncertima hrvatske pop zvijezde Gibbonia, zajedno sa nekim svjetskim glazbenicima poput Manu Katche, Pino Paladino i Toni Levin.

Posljednji uradci Stefanovskog uključuju i glazbu za filmove, kazalište i balet. On je vrlo poznat po svojoj nevjerovatnoj gitarskoj tehnici, te stvara bogat zvuk ispunjen imaginacijom i jednostavnošću. Njegov trio u zadnje vrijeme nastupa u klubovima od 1000 do stadiona za 15 000 ljudi u Makedoniji, SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Hrvatskoj, BIH, Srbiji i Crnoj Gori, Bugarskoj...

Vlatko Stefanovski je u kontaktu s mnogim umjetnicima, glazbenicima i gitaristima u cijelom svijetu, među kojima su i veličine poput Allan Holdsworth i John McLaughlin. Vlatko Stefanovski živi u Skopju, Makedonija sa svojim obitelji i posjeduje dobro opremljen studio koji se zove 'Esoteria sound studio'. Detaljnije o Vlatku Stefanovskom možete pročitati na njegovim stranicama.
6strings @ 15:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Vikend je jebiga, moram i ja odmorit....

Vos d disiz
septica


uživajte, napite se, napusite i sta vec radite ;)
6strings @ 01:59 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 23, 2008
Godine 1982. Miroslav Drljača Rus napušta sastav “Ad Fines” u kojem je pjevao i svirao te osniva “Itd band”.

U grupi je bio kompletan autor ali je djelovao kao čovjek iz sjene jer se nije pojavljivo na bini.
Prvi nastup bend je imao u studenom 1982. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Početkom 1984. godine objavljuju debi ploču “Devedeseti vijek” sa kojeg su se izdvojile pjesme “Slavenska minijatura” i “Promjeni nešto u sebi”, a u pjesmi “Priča sa zapadne strane” iskoristili su temu iz pjesme “Give peace a chance” Beatlesa. Ploču su producirali Rus i Hrvoje Hegedušić, a aranžmane je napravio gitarista Branko Bogunović.

Veliki uspjeh postižu drugim albumom “Plavi Vojnik” na kojem se našla pjesma “Rođen u Zagrebu” obrada pjesme Bruce Springsteena “Born in USA”. U to doba je grupa bila vrlo popularan te je uspjela rasprodati veliku dvoranu Doma sportova. Sljedeći album “Skidam te pogledom” koji je izdan 1988. godine donosi hitove “Majko zemljo”, “Lagano umirem”, “Osvajam Beograd” i “Tekila-Šila”. Album je producirao Branko Bogunović a gost na snimanju je bio country gitarist Albert Lee.

Posljednji album “S one strane ljubavi” objavljuju 1989. godine a na ploči predstavljaju novog pjevača Davora Bornu koji je prije toga pjevao prateće vokale Borisa Novkovića. Na ploči se ponovo našla “Slavenska minijatura” ali i obrada narodne “Kud idemo, tud pjevamo” kao i obrada “Always In My Mind”. Album je producirao klavijaturista Fedor Bioć. Po izlasku albuma grupa prestaje sa postojanjem a Miroslav Rus još i danas piše pjesme za različite izvođače.

2006. godine izdaje se dvostruki album “Sve najbolje od ITD band” sa svim najvećim hitovima grupe u izdanju Hit Recordsa. Sve su snimke digitalno remasterirane, a sve pjesme izvodi prvi pjevač ITD banda Branislav Bekić koji je za tu prigodu nedavno doputovao iz Švedske kako bi otpjevao i snimio pjesmu "S ove strane ljubavi".

6strings @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, travanj 22, 2008
Pionirski speed/thrash metal bend Slayer osnovan je u mjestu Huntington Park, Kalifornija 1982. godine kada su gitarist Kerry King i njegov prijetelj Jeff Hanneman formirali heavy metal band sa Tomom Arayom (vokal, bass) i Dave Lombardom (bubnjevi), dva talentirana glazbenika.

Za manje od dvije godine, grupa je počela svirati svoj materijal po raznim klubovima, gdje ih je zapazio Brian Slagel, predsjednik diskografske kuće Metal Blade Records, koji ih je brzo primio. Slayerov prvi album Show no Mercy je izdan u prosincu 1983. i dobio je kritike da je to album pun maloljetničkog sotonizma sa recikliranim riffovima, i iako je intezivan, frenetični bubnjevi su napravili novo polje u metalu.

Nekoliko mjeseci poslije Slayer je izdao mini CD Haunting the Chapel, koji je potvrdio njihov heavy, bubnjem orijentiran zvuk. Sljedeći sporiji, mračniji album Hell Awaits izašao je 1985. godine i dao je bendu prvu priliku da okuse slavu prodavši 100.000 kopija u SAD-u iako su imali slabu promociju. Sada je underground osjećaj privukao pažnju rap impresatora Ricka Rubina (Run DMC) koji je potpisao grupu za diskografsku kuću Def Jam Records da poveća opseg žanrova koje on koristi. Slayerov prvi album za Def Jam bio je Reign in Blood koji je napravio proboj među metal kritikama i fanovima, kombinujući brzinu punka i hardcorea sa gitarom i imidž poznatih metal bendova. Pjesme kao što su Necrophobic i Angel of Death imali su približno 250 beatova po minuti.

Kroz album se najviše virtualizira speed metal, koji je utjecao na neke druge bendove. Slayer je dobio loše ocjene zbog njihovog sotonističkog i nazi izgleda i simbola, ali grupa je govorila da ne vjeruje ni u jedan sistem. Javno izvikivanje je prouzročilo da CBS Records, Def Jam-ov distributer, odbace Reign in Blood, tjerajući Def Jam da traže alternativnu distribuciju kroz Geffen; mnogi Slayerovi koncerti bili su pozdravljeni od strane protestanata ili čak otkazani. Bez koncerata i bez distibucije, došlo je veliko iznenađenje kad je Reign in Blood dosegao top 100 i otišao u gold izdavanje. Kako je Slayerova popularnost rasla, bend je patio od unutarnjih sporova. Bubnjar Dave Lombardo otišao je tokom turneje 1987.godine, ali se ubrzo vratio. Zamijenio ga je u tim trenucima Tony Scaglione koji je svirao za Whiplash. Njihov sljedeći album izašao je 1988. a nazvan je South of Heaven. Taj album označio je odlazak speed metala i vratio se više tradicionalnom metal zvuku.

Uprkos tužbama kod fanova, album je dobio gold izdanje. Slayer je postao poznat po svojim energičnim koncertima, koji su bili konstantni tokom kasnih 80-ih. 1990. izašao je Season in the Abyss koji je utvrdio Slayerov status kao jednog od najvećih metal bendova na sceni, prodavši se u preko milijun kopija i dobijvši pohvale u svim metal magazinima. Kako bi najavili svoj veliki povratak, Slayer je napravio veliku turneju Clash of the Titans, koja je uključivala grupe kao što su Alice in Chains, Anthrax i Megadeth, i uglavnom neke lokalne bendove. 1991. Slayer je obilježio 10 godina postojanja tako što je izdao dvostruki live album Decade of Aggression, još jedan platinasti hit. 1992. došlo je do novih problema u bendu. Lombardo je provodio više vremena sa svojom ženom nego sa bendom, pa je izbačen iz benda. Zamijenio ga je Paul Bostaph, koji je prije svirao za Forbidden. Nakon što su odsvirali nekoliko koncerata sa novom postavom, Slayer je nestao sa scene i počele su kružiti glasine da će se grupa raspasti. 1993. grupa je radila na soundtracku za film Judgement Night, radeći sa raperom Ice T-om na obradi Exploitedove pjesme Disorder.

Pred kraj 1994. godine, nova postava je izdala prvi album, brutalno brzi Divine Intervention. Iako se nije baš dobro prodao, zasjeo je na 8. mjesto u SAD-u i potvrdio da je thrash metal još uvijek popularan u '90-ima. Divine Intervention donio je opet loše ocjene zbog omota na albumu tj. zbog otkinute ruke na kojoj je urezano Slayer, pa su se albumi uskoro počeli i zabranjivati. Nakon skoro dvije godine turneje, bubnjar Bostaph otišao je iz Slayera kako bi nastavio raditi na svom starom projektu The Truth About Seafood. Njegova zamjena je došla iz grupe Testament.

Bubnjar John Dette nije ostao dugo u Slayeru, manje od 6 mjeseci. Bostaph se potom vratio i 1996. godine grupa je snimila novi album Undisputed Attitude koji je sadržao obrade klasičnih punk bendova kao što su Minor Threat, D.I. i GBH. Sljedeći album bio je Diabolus In Musica koji je izdan na ljeto 1998. za Columbian Records. Album je otišao visoko na svim metal ljestvicama. Sljedeći Slayerov album izašao je u 2001. godini, a nazvan je God Hates Us All. Ovim albumom Slayer je pokazao da nemaju namjeru promijeniti svoj stil. Nakon tog albuma u grupu se vraća bubnjar Lombardo. Konačno nakon dugo vremena, 2006. Slayer je izdao svoj zadnji album Christ Illusion, kojem je prethodio mini CD Eternal Pyre.
6strings @ 01:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 21, 2008
Blind Guardian je power metal bend osnovan 1985. u Krefeldu, Njemačka. U razdoblju od 1986.-1987. izdaju dva demo albuma pod imenom Lucifer's Heritage. Od osnivanja njihovi tekstovi bili su inspirirani imaginarnim svijetom J. R. R. Tolkiena i drugih autora fantastične proze, te legendama i mitovima.

Na njihovom debitantskom albumu Battalions Of Fear i drugom Follow The Blind, na kojem je prvi put gostovao Kai Hansen, prevladava utjecaj speed metala, mnogo više nego na Blind Guardianovim budućim albumima. Već na sljedećem uratku Tales From The Twilight World, Blind Guardian poprima moderniji zvuk, te češće koristi zborove uz pomoć orkestra.

Time je Blind Guardian stvorio svoj danas prepoznatljiv epičan stil. Sljedećih godina izdaju još dva albuma, Somewhere Far Beyond i svoje prvo live izdanje Tokyo Tales. Bend dostiže svoj vrhunac albumima Imaginations From The Other Side i Nightfall In Middle-Earth, koji je baziran na knjizi Silmarillion, autora J. R. R. Tolkiena. Uslijedila je stanka tijekom koji Hansi Kürsch surađuje s osnivačem Iced Eartha Jonom Schafferom, što rezultira izdavanjem albuma novog benda nazvanog Demons & Wizards. Popularnost Blind Guardiana je rasla i 2002. bend pušta u prodaju A Night at the Opera, na kojem dolazi do malene promjene stila te se osjeća utjecaj progresivnog power metala.

2005. bend nakon dvadeset godina napušta bubnjar Thomen Stauch i osniva Savage Circus. Zamijenio ga Frederik Ehmke. Novi studijski album A Twist In The Myth, izašao je u rujnu 2006. godine.

Sadašnja postava
Hansi Kürsch - vokal (1985. -) bas (1985. - 1997.)
André Olbrich - vodeća gitara (1985. -)
Marcus Siepen - ritam gitara (1987. -)
Frederik Ehmke - bubnjevi (2005. -)

Albumi
Battalions Of Fear (1988.)
Follow The Blind (1989.)
Tales From The Twilight World (1990.)
Somewhere Far Beyond (1992.)
Imaginations From The Other Side (1995.)
Nightfall In Middle-Earth (1998)
A Night at the Opera (2002.)
A Twist in the Myth (2006.)
6strings @ 00:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, travanj 19, 2008
Korijeni grupe sežu u sastav Komuna, koju su radi neformalnih svirki 1977 g. osnovali Darko Rundek i Srđan Sacher. Sam je Haustor stvoren dvije godine kasnije, a činili su ga pjevač i solo-gitarist Rundek, ritam-gitarist Ozren Štiglić i basist Srđan Sacher. Kako su vježbali u prostoriji Kugla glumišta, koju su djelili sa sastavom Azra, ispočetka im je na bubnjevima ispomagao njezin bubnjar, Boris Leiner, a onda im se priključio prvi stalni bubnjar, Zoran Perišić.

Postavu su upotpunili puhači, saksofonist Damir Prica, zvan Capri, i trombonist Nikola Santro, koji je istovremeno svirao i u orkestru zagrebačkog HNK. Rundek je u novu grupu unio svoja kazališna iskustva, a Sacher svoje etnomuzikološke interese. Liberalna punkersko-novovalna atmosfera je omogućila istraživanje raznih polja glazbe i Haustor je te mogućnosti maksimalno iskoristio. Grupa se kalila po koncertima, na kojima im se redovito priključivao Jurij Novoselić iz grupe Film (u njoj poznat kao Kuzma Videosex), a za uzvrat je s ovima na koncertima ispočetka nastupao Santro.

Godine 1981. snimaju prvi singl u produkciji Huseina Hasanefendića, vođe Parnog valjka. Udarnu stranu ploče je zauzela pjesma koja se već vrtila po radijskim programima i s kojom je sve više ljudi identificiralo sastav. Bila je to, naravno, Sacherova "Moja prva ljubav", na kojoj je solo na saksofonu odsvirao Novoselić. Iako je na svojim plećima ponijela velik dio zasluga za definitivan proboj Haustora, ta je pjesma, kako je vrijeme odmicalo, grupi postajala svojevrstan kamen oko vrata. Haustor definitivno nije bio samo i isključivo Moja prva ljubav! Na B-strani singlice se našla isto tako Sacherova pjesma, Pogled u BB, koja je pokazala da dečki imaju sluha i za angažiranije teme. Kako je singl sniman u vrijeme kad su se u grupi događale određene promjene, Perišić je, koji je tada napustio sastav, svirao samo na drugoj strani ploče, dok je na prvoj kao bubnjar opet uskočio Leiner. Na jednom su nastupu u sklopu manifestacije "Pozdrav iz Zagreba" ukrali koncert Prljavom kazalištu, kojem su bili predgrupa. Darko Rundek se u to doba na sceni pojavljivao kao pantomimičar lica obojenog u bijelo, u plavom radničkom kombinezonu i uz improviziranu pantomimu.

U grupu nakon toga dolaze novi bubnjar, Srđan Gulić, koji će s njom ostati do samog kraja, a zvuk obogaćuje i klavijaturist Zoran Vuletić (do tada su se klavijaturama usputno bavili puhači grupe). Iste su godine snimili i svoj prvi, istoimeni album, opet pod Hasanefendićevom producentskom palicom. Kao najava long-play ploče je izašao singl sa dvije stvari , Sacherovom pjesmom "Radio" i Rundekovom "Crni žbir". Izvorna je koncepcija album podijelila na prvu, uglavnom Sacherovu stranu i drugu, uglavnom Rundekovu. No jedna je od pjesama, "Radnička klasa odlazi u raj", zapela za oko dušebrižnicima koji su već i sam naslov držali suviše provokativnim da bi mogla proći. I tako je prvu stranu ploče, umjesto predviđene, zatvorila "Moja prva ljubav", za tu priliku skinuta s prvog singla grupe. Neki su kritičari smatrali da je jedini ozbiljni nedostatak ploče uvrštavanje po njihovom sudu ne baš najbolje verzije pjesme "Duhovi", koja je na koncertima pokazala mnoga svoja lica. Grupa je u svojoj glazbi izmiješala utjecaje koji su došli s punkom i novim valom, karipske utjecaje (poglavito one s Jamajke), te big-bandovsku strukturu puhačkih dionica. Ponudili su svjež zvuk koji se razlikovao od onoga što je nudio ostatak tadašnje zagrebačke, hrvatske i jugoslavenske rockerske scene.

Iste je godine Zagrebački muzički bijenale odlučio upriličiti dvije rockerske večeri u zagrebačkom Domu sportova. Na jednoj su od njih Haustor, zajedno s beogradskim Šarlo akrobata, svirali kao predgrupa britanskoj skupini Gang of Four.

Krajem godine je Haustor, ovaj put u produkciji Stanka Juzbašića, snimio jednu od svojih najboljih ploča, singlicu Majmuni i mjesec / Zima / Capri. U međuvremenu je iz grupe otišao Vuletić, što joj je uz novog producenta dalo čvršći zvuk. Ploča je nezasluženo prošla nezapaženo, jer je nije slijedio album, već privremeni prestanak djelovanja sastava radi odlaska njegovih članova na odsluženje vojnog roka. I danas se spekulira o tome jesu li tada bile snimljene još neke njihove pjesme, možebitno za drugi album grupe, a povodom raznih su obljetnica članovi sastava najavljivali izlazak mini-LP ili maxi-singl ploče s neobjavljenim materijalima sastava, ali iza takvih je obećanja slijedila šutnja.

Da je Haustor u tom trenutku imao pjesama za LP, dokazuje snimka s njihovog oproštajnog koncerta. Prije odlaska u vojsku su se dečki odlučili (privremeno) oprostiti od publike koncertom 6. siječnja 1982. g. u legendarnom Kulušiću. Nastup je bio koncipiran kao sjećanje na koncert koji je grupa izvela prije 100 godina, a kojeg se, evo, sada, 2082. g. prisjećamo uz jedinog preživjelog sudionika prvotnog koncerta, samog Rundeka. Uz sastav koji je snimio zadnji singl, nastupili su i vjerni Novoselić, te sam producent Juzbašić na udaraljkama. Koncert je snimljen, a tu su snimku, navodno bez ikakvih dotjerivanja, 1995. g. objavili Blind Dog Records i Dallas pod naslovom Ulje je na vodi (stih iz neizbježne "Moja prva ljubav"). Na toj snimci čujemo osam pjesama (njihov standardni instrumentalni uvod u svaki koncert do tog doba Pali i vuci, Podne, Cijeli svijet je bolestan, Kad mi pukne film, Rundekova a cappella Da je s čisteg vina morje, Radnička klasa odlazi u raj, Sve znam, te Ne-običan dan, koja će uskrsnuti na idućem albumu grupe) koje do tog doba nisu snimljene niti objavljene. Uz možebitnu drukčiju verziju pjesme Duhovi (koji su lako mogli postati Haustorovom Ciklamom) i stvari sa trećeg singla, sasvim dovoljno materijala za ispunjavanje dvije strane long-play ploče!

No bilo kako bilo, članovi grupe su otišli u vojsku, a Haustor je mirovao godinu dana. No kad se vratio, više nije bio isti. Ozren Štiglić je u međuvremenu napustio sastav, tada su se za to iznosili „zdravstveni razlozi”, a zamjenio ga je Zoran Zajec. No tim je odlaskom Haustor podosta izgubio, jer je u kombinaciji Štiglić–Rundek prvi svirao ritamsku, a drugi, povremeno solističku gitaru. Sada je pak Rundek preuzeo ritamske dionice, a Zajec solističke. I dok se samom Zajecu kao solo-gitaristu stvarno nema što zamjeriti, Rundek je definitivno inferioran Štigliću, jednom od boljih ritam-gitarista, i to ne samo u Hrvatskoj ili tadašnjoj Jugoslaviji! U međuvremenu je i Santro nestao (ali on samo privremeno), a postava je Rundek–Prica–Zajec–Sacher–Gulić 1984. g. snimila drugi studijski album grupe, Treći svijet. Ploča je snimana u studiju i produkciji Željka Brodarića. Sve su pjesme zajednički potpisali Rundek i Sacher. Analiza kasnijih karijera njih dvojice otkriva da su dužnosti podijelili prilično stereotipno – Rundek je pisao stihove, a Sacher glazbu. Haustor je zato pjesnički skrenuo u ono što je neki duhoviti kritičar nazvao Corto-Maltese-rockom, iz koje se kolotečine Rundek neće tako brzo izvući. Muzički pak gledano, Treći svijet je bio prvi domaći autorski reggae-album. Reggae ovdje ne treba shvatiti kao skidanje jamajkanskih uzora, već kao adaptaciju tamošnjih glazbenih dostignuća u domaćim okvirima. Na albumu se konačno našla i, ovdje prilično neprimjerena Radnička klasa odlazi u raj, a najbolje su pjesme one na kojima gostuje tadašnji vođa sastava Ayllu, Robert Lovrić, svirajući siku i kenu- Skriven iza lažnih imena i naslovna Treći svijet. Grupi su se na scenskim nastupima pridružili Lovrić i Leiner.

No nakon ovog albuma je došlo do prvih ozbiljnih potresa u grupi. Rundek je držao da Treći svijet većim dijelom Sacherovo autorsko djelo i smatrao je da sada i on ima pravo na ploču na kojoj bi dominirao. No Sacher se s time nije složio, već je htio nastaviti dalje po istoj formuli. Autorski se dvojac razišao i Sacher je napustio grupu. U svojoj potrazi za južnoameričkim izvorom reggaea prvo se pridružio skupini Ayllu, koja je njegovala glazbeni izričaj potomaka Inka, zatim se s Gulićem (koji je ostao u članom Haustora i paralelno surađivao sa Sacherom) i kantautorom Nebojšom Stijačićem udružio u skupinu Brojani, a zatim je ista ritam-sekcija uz Novoselića osnovali minimalističku hardcore-jazz grupu Dee-Dee Mellow, da bi se na kraju Sacher s Leinerom i Maxom Wilsonom skrasio u skupini Vještice. Izdao je i knjigu poezije, Cargo Cult. Sam Rundek je pak krenuo u svojevrsnu potragu za izgubljenim Haustorom.

Idući su album Haustora, Bolero, snimljen 1985. g., kao članovi grupe potpisali samo Rundek, Zajec i Prica, što po svemu sudeći znači da se skupina odlaskom Sachera našla u ozbiljnijoj krizi. No među gostima se spominju i Gulić, i Santro, i Novoselić, ali i trubač Igor Pavlica, koji će duže vrijeme surađivati s Rundekom. Bolero je ustvari Rundekov solo-album, te se postavlja pitanje jesu li zadnja dva albuma Haustora uistinu djela matične skupine ili pak solo-uratci njezina vođe. Bolero je inferioran onome što je Haustor radio dok je Sacher još bio njegovim članom, Rundek je poetiku s prethodnog albuma proširio i ponudio nekoliko ipak dojmljivih pjesama, kao što su Šejn, Šal od svile ili pak čvršća Ja želim.

Dvije godine kasnije izdan je zadnji album Haustora. Rundek je na sebe preuzeo i produkciju i design omota. Kao članovi su skupine navedeni Rundek, Zajec, Gulić, Prica, Santro, Pavlica, te sintesajzerist Julije Reljić i basist Marino Pelajić (dok je svirao u Filmu nazivao se Udo Barraccudo). Kao gosti su tu Novoselić i Lovrić, ali i Sacher na četiri pjesme! Tajni grad je u svakom slučaju bolji album od prelaznog Bolera (pjesme su dorađenije i nema materijala za popunjavanje trajanja albuma), ali svejedno ostaje u kategoriji Rundekovih solo-djela. No on je ovaj put pružio priliku i nekom drugom: pjesmu je Skidaj se smislila i izvela grupa Hipno. Iza tog se imena krila skupina Rain Dogs, paralelni projekt Zajeca, koji je ovaj vodio s gitaristom i suautorom materijala Antom Perkovićem. Navodno je na izdanju na kazeti jedna pjesma drugačije miksana nego na vinilu.

Haustor su 1990. g. snimili nekoliko pjesama za svoj idući album, ali grupa se jednostavno raspršila. Sam je Rundek s obitelji otišao živjeti u Pariz. Povremeno je nastupao kao basist free-rock skupine Cul-de-sac. Haustor se okupio još dvaput kako bi nastupio u zagrebačkom Domu sportova, prostoru koji u vrijeme vrhunca svoje karijere ni u snu ne bi mogli popuniti. Prvi put je to bilo povodom desete obljetnice postojanja, kad su dali cjelovit presjek svoje karijere. Na pozornici su se kronološki izmjenjivale postave grupe, svaka od njih izvodeći svoj dio materijala sastava. Drugi je put to bilo 1996. g., kad su na istom mjestu nastupili Rundek, Zajec, Sacher, Prica, Santro, Pavlica uz klavijaturista i hornista. Štiglić je, nažalost, nastupio tek kao gost, a ostali su gosti bili Lovrić, Leiner, Max Wilson i Jurijev brat Sergej Novoselić na violini.

Prvi je album reizdan na CD formatu, uz dodatak pjesama sa svih singlova skupine, a na CD-u je izdana i kompilacija iz cijele karijere grupe.
6strings @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, travanj 18, 2008
Đorđe Balašević (Novi Sad, 11. svibnja 1953.) je srpski pjevač i kantautor, poznat po svojim baladama i povijesnim pjesmama. Pripada rock i acoustic rock žanru, a svira i gitaru.

Đorđe ima sestru Jasnu. Rođen u Novom Sadu pokrajini Srbije, Vojvodini od oca i majke glazbenika. Sin je Jovana Balaševića i Veronke Balašević Dolenec. Balašević je napola mađarskog i hrvatskog podrijetla.

Balašević
se priključio jugoslavenskoj grupi "Žetve" i s njima snimio singl "U razdeljak te ljubim" koji je prodan u 180 000 primjeraka, veliki uspjeh za tadašnji jugoslavenski status.1978 napušta grupu i osniva vlastitu nazvanu "Rani Mraz". Grupa je prvi puta nastupila u Opatiji 1978 s pjesmom "Moja prva ljubav". Tada se grupi priključio Bora Đorđević, kasnije poznatiji pod nadimkom "Bora Čorba" koji je nakon nekoliko mjeseci napustio grupu i osnovao vlastitu (Riblja Čorba).

1979
osvaja prvo mjesto na splitskom festivalu s pjesmom "Panonski mornar". Tada je počelo Balaševićevo razdoblje. 1980 morao je izvršiti vojni rok pa nije imao vremena za glazbu, ali uspio je napisati tekst za pjesmu Zdravka Čolića i Srebrnih Krila. S grupom "Rani Mraz" izveo je dvije najpopularnije pjesme poput "Priča o Vasi Ladačkom" i "Život je more". 1982 napušta grupu i počinje samostalnu pjevačku karijeru.

SAMOSTALNA KARIJERA
Prvi album izdao je iste godine i nazvao ga "Pub" za kojeg je dobio mnoge pohvale. Krenuo je na samostalnu turneju jugoslavijom i održao koncert u Beogradu koji mu je označio uspješnu samostalnu karijeru slijedećih godina. Slijedeća dva albuma doživjela su velike uspjehe i "gurnule" Balaševića ka slavi. Proglašen je odličnim tekstopiscem i izvođačem.

RATNE GODINE I NAKON NJIH
Kako je počeo rat oslobođenja Hrvatske,Bosne i Hercegovine i Slovenije od "velikosrpske" agresije, Balašević je bio prisiljen prestati surađivati s hrvatskim kantautorom Elvisom Stanićem. Nakon rata objavljuje singl "Naposletku" donio mu je mnogo nagrada i dobio velike pohvale.

S svojim albumom "Devedesete" Balašević ismijava srpskog vođu u ratu Slobodana Miloševića. Lege'da o Gedi Gluperdi" Još i danas svira na prostorima bivše Jugoslavije. Napravio je mnogo šaljivih i tužnih pjesama.


6strings @ 02:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Cream - Britanski rock and roll bend koji je žario i palio šezdesetim godinama pod vodstvom legendarnog gitariste Eric Claptona uz basistu Jack Brucea i bubnjara Ginger Bakera.

Slavljeni su kao prvi super trio u rock glazbi.
Zvuk im je bio poseban jer je imao primjese bluesa, popa i psihodeličnog rocka, a to su dobili jer je Eric Clapton svirao gitaru na blues način dok je bubnjar volio jazz, a basist je sve to povezao sa odličnim glasom.

Neke od tradicionalnih blues pjesama Creamovaca su "Cross Road Blues" i "Spoonful", a moderni blues "Born Under a Bad Sign", jednako kao i "Strange Brew", "Tales of Brave Ulysses" i "Toad"

Najveći hitovi su im "I Feel Free", "Sunshine of Your Love", "White Room", "Crossroads", i "Badge".
Debitirali su  17.srpnja 1966.godine, a do tada Eric Clapton dobio je reputaciju kao ponajbolji blues gitarist na otočju.
6strings @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 17, 2008
Dodana je i download kategorija na desnoj strani, sve će biti također u vezi rock/metal/punk glazbe i gitare, pa da krenemo...
Danas vam donosim sto najboljih soloa na gitari za download, a koja će se vjerovatno pamtiti zauvijek, a i nadamo se da će biti tako, da nove generacije neće izgubiti smisao za glazbu.

001) Led Zeppelin - Stairway to Heaven
002) Van Halen - Eruption
003) Lynyrd Skynyrd - Freebird
004) Pink Floyd - Comfortably Numb
005) Jimi Hendrix - All Along the Watchtower
006) Guns N\' Roses - November Rain
007) Metallica - One
008) Eagles - Hotel California
009) Black Sabbath - Crazy Train
010) Cream - Crossroads
011) Jimi Hendrix - Voodoo Child (Slight Return)
012) Chuck Berry - Johnny B. Goode
013) Stevie Ray Vaughan - Texas Flood
014) Derek and the Dominos - Layla
015) Deep Purple - Highway Star
016) Led Zeppelin - Heartbreaker
017) Eric Johnson - Cliffs of Dover
018) Jimi Hendrix - Little Wing
019) Pantera - Floods
020) Queen - Bohemian Rhapsody
021) Pink Floyd - Time
022) Dire Straits - Sultans of Swing
023) Rage Against The Machine - Bulls on Parade
024) Metallica - Fade to Black
025) Jethro Tull - Aqualung
026) Nirvana - Smells Like Teen Spirit
027) Stevie Ray Vaughan - Pride and Joy
028) Ozzy Ozborne - Mr. Crowley
029) Steve Vai - For the Love of God
030) Joe Satriani - Surfing With the Alien
031) Ted Nugent - Stranglehold
032) Jimi Hendrix - Machine Gun
033) B.B King - The Thrill Is Gone
034) Radiohead - Paranoid Android
035) Pantera - Cemetery Gates
036) Yngwie Malmsteen - Black Star
037) Guns N\' Roses - Sweet Child O\' Mine
038) Led Zeppelin - Whole Lotta Love
039) Neil Young - Cortez the Killer
040) Steely Dan - Reelin\' in the Years
041) Queen - Brighton Rock
042) Beatles - While My Guitar Gently Weeps
043) ZZ Top - Sharp Dressed Man
044) Pearl Jam - Alive
045) Doors - Light My Fire
046) Van Halen - Hot for Teacher
047) Allman Brothers Band - Jessica
048) Rolling Stones - Sympathy for the Devil
049) Santana - Europa
050) Kiss - Shock Me
051) Ozzie Ozborne - No More Tears
052) Jimi Hendrix - Star-Spangled Banner
053) Led Zeppelin - Since I\'ve Been Loving You
054) Smashing Pumpkins - Geek USA
055) Joe Satriani - Satch Boogie
056) Black Sabbath - War Pigs
057) Pantera - Walk
058) Eric Clapton - Cocaine
059) Kinks - You Really Got Me
060) Frank Zappa - Zoot Allures
061) Metallica - Master of Puppets
062) Pink Floyd - Money
063) Red Hot Chili Peppers - Scar Tissue
064) Prince - Little Red Corvette
065) Allman Brothers - Blue Sky
066) Iron Maiden - The Number of the Beast
067) Michael Jackson feat. Eddie Van Halen - Beat It
068) Yes - Starship Trooper
069) Beatles - And Your Bird Can Sing
070) Jimi Hendrix - Purple Haze
071) Funkadelic - Maggot Brain
072) Aerosmith - Walk This Way
073) Phish - Stash
074) Deep Purple - Lazy
075) The Who - Won\'t Get Fooled Again
076) Neil Young - Cinnamon Girl
077) Alice In Chains - Man in the Box
078) Grateful Dead - Truckin\'
079) Van Halen - Mean Street
080) AC-DC - You Shook Me All Night Long
081) The Velvet Underground - Sweet Jane
082) King Crimson - 21st Century Schizoid Man
083) Stevie Ray Vaughan - Scuttle Buttin\'
084) UFO - Lights Out
085) David Bowie - Moonage Daydream
086) Allman Brothers Band - Whipping Post
087) Johnny Winter - Highway 61 Revisited
088) Steely Dan - Kid Charlemagne
089) Rage Against the Machine - Killing in the Name
090) Eric Clapton - Let It Rain
091) Creedence Clearwater Revival - Heard It Through the Grapevine
092) Stray Cats - Stray Cat Strut
093) The Doors - The End
094) Rush - Working Man
095) Pearl Jam - Yellow Ledbetter
096) Rolling Stones - Honky Tonk Woman
097) Judas Priest - Beyond the Realms of Death
098) Dream Theater - Under a Glass Moon
099) Jeff Beck - \'Cause We\'ve Ended as Lovers
100) Bon Jovi - Wanted Dead or Alive

http://rapidshare.com/files/106992249/100.GRGS.By.Romty.-PCSEVEN-Flatron.part1.exe
http://rapidshare.com/files/106993072/100.GRGS.By.Romty.-PCSEVEN-Flatron.part2.rar
http://rapidshare.com/files/106993884/100.GRGS.By.Romty.-PCSEVEN-Flatron.part3.rar
http://rapidshare.com/files/106994663/100.GRGS.By.Romty.-PCSEVEN-Flatron.part4.rar
http://rapidshare.com/files/106995340/100.GRGS.By.Romty.-PCSEVEN-Flatron.part5.rar
http://rapidshare.com/files/106996030/100.GRGS.By.Romty.-PCSEVEN-Flatron.part6.rar
http://rapidshare.com/files/106996236/100.GRGS.By.Romty.-PCSEVEN-Flatron.part7.rar
Pass: www.pcseven.com

6strings @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 16, 2008
U mnogim cijenjenim povijesnim knjigama, možemo pročitati kako je gitara zapravo izmišljena u antičkoj Grčkoj. Kao „dokaz“ za takvu tvrdnju uzima se postojanje starovjekovnog instrumenta poznatog pod nazivom kitara.

Pošto je u pitanju žičani instrument i samo ime je vrlo blisko izgovorenoj riječi ,gitara', mnogi povjesničari su uzeli da je u pitanju gitarina pra-majka, no to je zapravo pogrešno. Istina je u dokazu da je kitara vrsta harfe ili lire, samo sa dodatkom rezonatora od kornjačinog oklopa, ni blizu izgledu ili zvuku gitare. Recimo, vrat sa „štimaljkama“ na kraju preko koga su razapete žice ne postoji.

A i na mnogim reprodukcijama sačuvanih staro-egipatskih fresaka i crteža mogu se zapaziti muzički instrumenti koji neodoljivo podsjećaju na gitaru i lako mogu zbuniti čak i ljude koji se godinama svakodnevno druže sa tim instrumentom. Skoro je ironična činjenica kako su vrlo često na tim slikama spomenuti „instrumenti“ zapravo bogoslužne relikvije na kojima uopće nije predviđeno da se svira! Dakle, možemo sa sigurnošću da zaključimo kako gitara NIJE antički muzički instrument, pa makar nekome slova „K“ i „G“ zvučala slično.

Što smo bliže suvremenom dobu, težimo da lutnju smatramo kao gitarinu prethodnicu što zapravo i nije bez osnova! Doduše, ovaj omiljeni instrument trubadura iz doba srednjevjekovnog mraka i nešto kasnije humanizma i renesanse ima više sličnosti sa bas-gitarom nego sa onom „klasičnom“, ponajviše zbog (uglavnom) četiri žice koje su se okidale trzanjem, ali ne i prebiranjem. Lutnjino tijelo je bilo ovalnog, „kruškastog“ oblika dok je „leđni“ dio bio zaobljen kao kod mandoline. Zbog toga lutnja nije bila glasan instrument, dakle nije se mogla svirati u sastavu nekog orkestra, niti su mogli da se izvedu akordi - samo melodija. Da bismo od lutnje stigli do gitare, falilo nam je nekoliko elemenata, među kojima je najveći nedostatak tanjih žica; zatim tijelo što teži obliku „osmice“;i kao ono najvažnije - ravan zadnji dio rezonantnog tijela.

Potom je stigla vilhuella, gitarina „majka“. Kako već samo ime sugerira, instrument je nastao u Španjolskoj, i to u petnaestom stoljeću. Vilhuella je imala pravilnije tijelo (u odnosu na lutnju) i tanje žice u parovima po kojima se moglo prebirati. Otprilike stoljeće kasnije nekom anonimnom geniju je palo na pamet da „spoji“dva instrumenta - zadržavši oblik vilhuelle, a približivši se dimenzijama lutnji. Vrat je ostao vjeran obliku onog na vilhuelli, a kao najvažnija inovacija uvedene su debele i tanke žice (bas i sopran) zajedno na jednom instrumentu. Prototip ovog instrumenta je isprva bio vrlo nezgrapan. Neke lijepe primjerke je izgradio legendarni graditelj violina Antonius Stradivarius, no i pored toga novi instrument je još uvijek bio daleko od kompleksnosti koja krasi njegovog modernog rođaka koji nam je u rukama.

Tek krajem osamnaestog vijeka možemo sa sigurnošću govoriti o postojanju moderne gitare. Bilo je to u vrijeme kada su Sjedinjene Američke Države birale svog prvog predsjednika, Velika Britanija je bila u porođajnim mukama prve industrijske revolucije a Napoleon Bonaparte je došao na vlast u Francuskoj.

Tada nastaju prve „prave“ gitare, slične današnjima. Nije jasno da li je njena pojava vezana za Italiju ili Francusku - za Španjolsku sigurno nije, nasuprot popularnom i rasprostranjenom (pogrešnom) mišljenju kako je gitara španjolski „nacionalni instrument“ - no u svakom slučaju novi instrument je imao šest žica i oblik najpribližniji onom koji nam je poznat.

Baš u tom periodu je i izmišljen „mašinski“ sistem štimalica, nasuprot onom staromodnom i nepouzdanom, zasnovanom na drvenim klinovima oko kojih su se namotavale žice, nemoćne da ostanu u permanentnom stanju zategnutosti. Nekako u to vrijeme graditelji su počeli da interveniraju sa štimalicama na vratovima gitara, praveći duborezne ukrase i proreze karakteristične za klasične gitare. Današnji dizajn ne predviđa te proreze na glavama ni akustičnih niti električnih gitara, no graditelji ipak ukrašavaju glave instrumenta dajući im specifičan i karakterističan oblik za pojedine marke, što je posljedica stare tradicije ali i inspiracije nečim viđenim na drugim stranama. Recimo, svi „Fenderovi“ instrumenti imaju oblik glave sa štimalicama karakterističnima za naše tambure!

U kasnom osamnaestom vijeku, Josef Benedid i Jose Pages su počeli da ugrađuju lepezasto oblikovanu armaturu unutar gitarinog tijela rezonatora zbog pojačanja zvuka. Za ovu metodu su ubrzo saznali i drugi graditelji instrumenata, poput Francois Lacotea iz Pariza i smjesta ga počeli primjenjivati sa velikim uspjehom. Istovremeno, u sam način sviranja uveden je pristup tzv. „lebdeće ruke“; prethodno se šaka koja okida žice ili prebire po njima oslanjala dijelom dlana ili malim prstom na ploču prednje strane tijela gitare, što je bila tehnika naslijeđena od svirača lutnje.

Finalne dorade po pitanju glasnoće i jačine te kvaliteta tona, instrumentu je dao Antonio de Torres Jurado. Povećao je dimenzije tijela/rezonatora, kao i razdaljinu između mosta (gornje kobilice) i kobilice (donje), te je usavršio lepezasti oblik unutrašnje armature. Kao rezultat se došlo do spoznaje da gitara napokon može svirati ravnopravno sa ostalim instrumentima u orkestru. No, i pored svega ovoga, ona nije postala popularan instrument u tzv. „ozbiljnim muzičkim krugovima“, usprkos ogromnoj popularnosti u narodnim masama.

Još tokom 1950-tih godina, jednom od najvećih imena u domenu klasične gitarske umjetnosti, Julianu Breamu, priječeno je izbacivanjem sa muzičkog fakulteta zbog sviranja gitare unutar prostorija istog!

Prvi tečaj sviranja gitare u Velikoj Britaniji na nivou visoke škole držao je čuveni kompozitor John Williams, ali ne slavni holivudski majstor koji je obogatio na stotine filmova svojom muzičkom imaginacijom (Star Wars, Indiana Jones) već njegov engleski imenjak. Williamsov tečaj za klasičnu gitaru po prvi put je zaživio daleke 1965. godine.
Ako ni po čemu drugom, Williams će ostati zapamćen po nježnoj, elegičnoj i emocijama nabijenoj pjesmi „Cavatina“, instrumentalnoj gitarskoj kompoziciji koje se sjećamo kao glavne teme iz jednog od filmova za sva vremena, "Lovca na jelene".

Dakle, s obzirom da je bilo vrlo lako naučiti sviranje na njoj, gitara je postala veoma popularna u narodu, pogotovo u Latinskoj Americi gdje je smjesta bila obožavana preko svake mjere (sjetimo se samo Meksika, bez zalaženja u druge primjere). Na žalost, u Europi i u Sjevernoj Americi, odnos prema ovom instrumentu je bivao snobovski. Taj prezir je očigledan čak i danas, pošto ne postoji veliki broj djela napisanih specijalno za gitaru (ne računajući prerade i aranžmane).

Jedna od čudnijih gitara ikada napravljenih izrađena je 1930-tih godina pod imenom Dobro. Izgledala je kao akustična gitara, s tom razlikom što joj je rezonatorsko tijelo bilo napravljeno od sjajnog aluminija! Što je bilo najljepše, Dobro se nije moralo uključiti u pojačalo da bi zvučalo glasno! Aluminijski rezonator je proizvodio specifičan glasan zvuk, dajući jak ton. Od tada se pokušalo sa mnogim eksperimentima: zbog sve veće krize i nestašice kvalitetnih vrsta drveta koje su postajale sve skuplje, pribjegavalo se korištenjima raznih materijala u izradi gitara. Gitare sa plastičnim dodacima mogu izgledati fantastično i posjeduju čudesan sustain (produženo trajanje tona na osnovu akustičnih svojstava materijala korištenog u izradi).

Kratki povjesni tjek razvoja gitare:

1265. Juan Gil iz Zamore spominje ranu gitaru u svojem dijelu „Ars Musica“

1283.-1350. Guitarra Latina i Guitar Moresca se nekoliko puta spominju u svećeničkim pjesmama

1306. "Gitarer" je svirana na turniru u Westminsteru, Engleska

1404. "Der mynnen regein" od Eberhard Von Cersne spominje "quinterne."

1487. Johannes Tinctoris piše da je guitarra izmišljena od strane Katalonaca. To je gitara sa četiri parova žica (ukupno osam).

1546. "Tres Libros de Musica en Cifras para Vihuela" od Alonso Mudarre je prva pjesmarica koja je uključivala skladbe za gitaru.

1551.-1555. Devet knjiga tablatura (notnog zapisa za gitaru) je objavio Adrian Le Roy. To su skladbe za gitaru sa pet parova žica, te se smatra da je za to odgovoran Vicente Espinel.

1600.-1650. Popularnost gitare prerasta popularnost lutnje.

1674. Objavljivanje "Guitarre Royal" F. Corbetta pojačava popularnost gitare. Publikacija je posvećena kralju Louis XIV.

1770.-1800. Na gitaru je dodana šesta žica i uklonjeni su parovi.

1800.-1850. Gitara uživa popularnost kako u izvođenju skladbi tako i u pisanju. Fernando Sor, Mauro Guiliani, Matteo Carcassi and Dioniso Aguado pišu skladbe za gitaru.

1850.-1892. Izrađivač gitare Antonio de Torres razvija veći i glasniji instrument kakvog danas svi poznajemo.

1916 Segovia svira u Ateneu, najvažnijoj koncertnoj dvorani u Madridu. Do tada se mislilo da gitaru nije moguće svirati u tako velikoj lokaciji.

1946 Žice se više ne izrađuju od mačjih crijeva nego od najlona.

RENESANSNA I BAROKNA GITARA
Ovo su dva pretka moderne klasične gitare. Oblikom su puno manje i nježnije od klasične akustične gitare te proizvode mnogo tiši zvuk. Žice ova dva tipa gitare su podijeljene u parove, slično kao i kod 12 žičane gitare, ali samo u 4 ili 5 parova, a ne u 6 kao u današnje vrijeme. Zbog svojih karakteristika su se pretežno koristile kao ritmički a gotovo nikad kao solistički instrumenti.

Najpoznatija zbirka pjesama za gitaru iz tog vremena je Gaspar Sanzova „Instruccion de Musica sobre Guitarra Espanola“. Stoljećima su se za izradu žica koristila crijeva mački te se tek početkom dvadesetog stoljeća takve žice u potpunosti prestale koristiti. Izgled renesansne gitare i barokne je vrlo različit; dok je renesansna vrlo jednostavno građena, barokna je puna detalja i ukrasa te nerijetko i sama postaje umjetničko djelo koje se i danas drži u muzejima po svijetu.
izvor: Gitare.info
6strings @ 01:21 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 15, 2008
Black Sabbath je engleski heavy metal bend smatra se jednim od osnivača heavy metala. Osnovan je 1969. u Birminghamu.

BIOGRAFIJA
Kao jedan od prvih bendova koji su istinski definirali heavy metal, Black Sabbath se s pravom smatraju djedom tog muzičkog pravca. Sa svojim mračnim kompozicijama koje su zvučale kao da izviru iz samog pakla, Sabbath je uspio dignuti na noge kritičare i roditelje dok je u isto vrijeme nadahnuo cijelu generaciju muzičara sa svojim teškim rock gitarama i primjesom bluesa. Članovi Black Sabbatha odrasli su u istoj četvrti radničkog grada Astona kod Birminghama u Engleskoj, no njihovi odnosi u djetinjstvu su bili sve samo ne prijateljski. Mladog Johna Osbournea, poznatijeg pod imenom Ozzy Osbourne, često je terorizirao lokalni nasilnik Tony Iommi, dok je Terrence "Geezer" Butler bio društveni otpadnik s iznimnim interesom za crnu magiju i kultove. Odrastajući, razvili su zajedničku ljubav prema glazbi. U početku su svirali u rivalskim bendovima no nakon njihovog brzog raspada uskoro su počeli, zajedno s bubnjarem Bill Wardom, svirati zajedno. 1967.godine osnovali su Polka Tulk s Osbourneom kao glavnim vokalom, Iommiem na gitari, Butlerom na basu, Wardom na bubnjevima, Jimmy Phillipsom na ritam gitari i saksofonistom Ackerom. Phillips i Acker su ubrzo izbačeni iz benda, a preostali kvartet se preimenovao u Earth Blues Company, skrativši nedugo potom ime u Earth. Svirajući žešći blues rock po nekolicini lokalnih klubova uspjeli su pridobiti malu skupinu obožavatelja.

Dvije godine kasnije,1969., Iommi napušta Earth kako bi svirao s Jethro Tullom, no samo nekoliko mjeseci kasnije vraća se u svoj stari bend s potpuno novom zamisli. Zaintrigiran popularnošću horor filmova, točnije fenomenom da ljudi plaćaju kako bi bili prestrašeni, Iommi je odlučio pokušati stvoriti zastrašujuću muziku. Gonjeni Butlerovim interesom za crnu magiju, bend je sastavio nekoliko mračnih pjesama, među kojima su bile Wicked World i Black Sabbath, a odmah potom su se preimenovali prema filmu Borisa Karloffa iz 1935. u Black Sabbath. Čudnim preokretom sudbine, događaj koji je skoro upropastio obećavajuću karijeru benda znatno je pridonio njegovom jedinstvenom zvuku.

Prije snimanja svog prvog albuma naslovljenog "Black Sabbath" 1970. godine, Iommi je ostao bez vrhova prstiju desne šake nakon nezgode u tvornici u kojoj je radio. Shvativši da je prebolno svirati tako gitaru, Iommi je napravio malene plastične kalupe i pričvrstio ih na osakaćene prste. Uz to je morao i naštimati gitaru na niže tonove kako bi žice bile labavije i zbog toga lakše za trzati. Rezultat svega je bio dubok, težak zvuk koji je zajedno s njegovim bluzerskim riffovima savršeno opisivao atmosferu koju su stvarale riječi pjesama. Većinu tih riječi napisao je Butler usredotočivši se prvenstveno na teme poput prirode zla, sotone, čarobnjaštva i rata.

Black Sabbath
je izdan 1970. godine i debitirao je na britanskim ljestvicama na ironičnom 13. mjestu. Samo godinu dana kasnije izdan je njegov sljedbenik pod nazivom Paranoid. Neobična kombinacija Osbourneovog zavijajućeg vokala, Iommieve gitare, Butlerovog teškog basa i Wardovog psihotičnog bubnjanja odvela je album do velikog komercijalnog uspjeha zahvaljujući pogotovo klasičnim heavy metal hitovima poput Black Sabbath, War Pigs i Iron Man, no njihovi sotonistički stihovi navukli su gnjev raznih konzervativnih organizacija kao i većine roditelja. Iako su skoro svi članovi grupe bili katolici, Crkva Sotone prihvatila je Sabbathovu muziku pa su i oni sami bili smatrani sotonistima. Njihov raskalašen način života, koji je prvenstveno uključivao uživanje u alkoholu i drogama, samo je pomogao u stvaranju negativne slike benda koji je polagano postajao najgora noćna mora milijuna roditelja diljem svijeta. Kasnije te godine izdali su album Master Of Reality, još jedan uspješan proizvod s kojeg se isticala himna posvećena marihuani pod nazivom Sweet Leaf, kao i hitovi Into The Void i Children Of The Grave.

Posrtanje pred svakojakim porocima imalo je utjecaja na njihovu glazbu. Vol. 4 koji je izdan 1972. godine, bio je najslabiji album dotad s nekoliko uspješnih skladbi, ali i dosta potpunih promašaja. U pjesmama više nisu veličali prednosti kanabisa već su prešli na opisivanje kokainskog ludila (Snowblind) koje je polako preuzimalo sve članove Sabbatha. Suočeni s rastućim tenzijama unutar benda i problemima s menadžerima, Osbourne, Iommi, Butler i Ward vratili su se 1973. na ljestvice s vrlo dobrim petim albumom, Sabbath Bloody Sabbath koji je bio njihovo zadnje uspješno djelo. Sabotage (1975.) je samo poslužio kao najava propadanja Sabbathove inovativnosti, dok je Technical Ecstasy (1976.) bio neuspješan izlet u vode elektronike i sinitisajzera.

Međusobne napetosti obilježile su stvaranje njihovog osmog albuma kad su privatni problemi postali važniji od pisanja pjesama. Godinu dana nakon Technical Ecstasy Ozzy napušta bend i na njegovo mjesto dolazi bivši pjevač Savoy Browna, Dave Walker, no samo na kratko. Ozzy se vraća 1978. kako bi snimio Never Say Die!, ali naredne godine zauvijek napušta Sabbath kako bi započeo uspješnu solo karijeru. Budućnost Black Sabbatha nije bila tako svijetla. Unajmivši bivšeg glavnog vokala Rainbowa, Ronnie James Dio, bend je napravio obećavajući povratak s Heaven And HellIan Gillana (Deep Purple), Glen Hughesa i Tony Martina.

S izlaskom albuma Seventh Star (1986.), Butler i Bill Ward su napustili Black Sabbath dok je Iommi, kao jedini preostali član originalne postave, nastavio izdavati albume sve do sredine 90-tih. Osbourne, Iommi i Butler našli su se 1997. ponovno zajedno na pozornici na Ozzyjevoj Ozzfest turneji s bubnjarem Faith No Morea, Mike Brodinom koji je popunio Wardovo mjesto. U prosincu 1997., Ward se vratio za bubnjeve na koncertu održanom u njihovom rodnom gradu Birminghamu, što je bilo prvo okupljanje originalne postave u zadnjih 20 godina. Godinu dana kasnije izašao je Reunion, live album snimljen prilikom tog koncerta nakon čega je stara četvorka odradila turneju po cijelome svijetu.



6strings @ 01:08 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 11, 2008
Alice in Chains je grunge grupa iz Seattlea. Osnovana je kasnih 80-ih. Nakon kraće stanke zbog smrti njihova frotmena Layneja Staleyja 2002., odlučili su se ponovo okupiti i započeti s turnejom u srpnju 2006.

'87. Layne Staley upoznao je gitaristu i tekstopisca Jerryja Cantrella na jednoj zabavi. Nakon određenog vremena, Cantrell je pozvao Staleya da se pridruži njegovom bendu Diamond Lie. Bend je ubrzo dobio i trećeg člana, Cantrellova prijatelja i basistu, Mikea Starra. Ubrzo su dobili i bubnjara, Seana Kinneyja koji je hodao sa Starrovom sestrom i tako upotpunili bend. Novi je bend počeo svirati svoje originalne pjesme po seattleskim klubovima ubrzo se prozvavši imenom Alice In Chains po imenu jednog od prijašnjih Staleyjevih bendova. Izvorno ime bilo mu je Alice N' Chainz, no odbacili su glam look i zamijenili ga za seattleski grunge . Bend je potpisao ugovor s Columbia Recordsom '89. Nakon snimanja serije demo snimaka, konačno objavljuju svoj prvi EP We Die Young (srpanj '90.). Istoimeni singl postao je hit na lokalnom metal radiju i pripremio je put objavljivanju prvog LP-a Facelift kasnije te iste godine. Album je izbacio neočekivani hit Man In The Box koji je ubrzo postao zarazan. Facelift je dostigao zlatnu nakladu do kraja godine.

SLAVNE GRUNGE GODINE
Bend je objavio i neočekivani LP akustičnih skladbi pod imenom Sap na kojem su gostovali Ann Wilson iz Hearta, Mark Arm iz Mudhoneya i Chris Conell iz Soundgardena. Grupa je postigla veću popularnost '92. kada se jedna od njihovih pjesama, Would?, našla na soundtracku za film Singles redatelja Camerona Crowa.

Album Dirt pušten '92. predstavlja njihov teški, gitaristički, distorzijski, snažan zvuk. Uspio je i među kritičarima i fanovima. Postigao je velik komercijalni uspjeh i dosegnuo platinastu nakladu do kraja godine. Bio je to njihov dosad najuspješniji album. No, mračni tekstovi pjesama koji su pjevali o izolaciji i ovisnosti dali su povoda za brojna nagađanja o Staleyjevoj ovisnosti o heroinu.

Ubrzo, na turneji kojom su promovirali Dirt, Mike Starr napustio je bend da bi se pridružio hard rockOzzyja Osbournea, Mikeom Inezom. Bend se još jednom sastao u studiju '93. snimajući dvije nove pjesme What The Hell Have I? i A Little Bitter za soundtrack Schwarzeneggerova filma Last Action Hero. bendu Sun Red Sun. Dečki su ga zamijenili bivšim basistom

Tijekom ljeta '93. Alice In Chains pridružili su se bendovima Primus, Tool, Rage Against The Machine i Babe In Toyland na festivalu alternativne glazbe Lollapalooza gdje je bend dočekan s oduševljenjem i pohvalama. To će im biti zadnja turneja sve do '96.

U siječnju '94. bend je iznenadio fanove i kritičare albumom Jar Of Flies koji je predstavljao sve što oni nisu bili. Akustični aranžmani pjesama bili su potpisani Cantrellovim gitarističkim nastupima i Staleyjevim pjevanjem. Album je zasjeo na prvo mjesto ljestvice prodanih albuma i bio je prvi EPJar Of Flies mini-remek djelom.

POST GRUNGE
Bend je i dalje djelovao unatoč sve većim glasinama o Staleyjevoj ovisnosti. On je sam čak ostvario nekoliko suradnji na projektima s Gacyjem Bunchom iz Mad Seasona, gitaristom Mikeom McCreadyjem iz Pearl Jama i bubnjarom Barrettom Martinom iz Screaming Treesa. koji je ikad postigao toliki uspjeh. Razvijajući se od alternative do, kasnije, tradicionalnih balada vidio se utjecaj Cantrellovih glazbenih korijena. Iako su sve pjesme napisane i snimljene u samo jednom tjednu, neki kritičari prozvali su

U studenom '95. Alice In Chains najavili su svoj povratnički istoimeni album (Alice In Chains). Na coveru albuma bio je tronogi pas koji je simbolički označavao njihov treći album. Zvuk novog albuma bio je povratnički, srodniji zvuku Dirta i Facelifta nego akustičnom Jar Of Flies. Neki su fanovi bili oduševljeni povratkom na pravi put, a neki su smatrali da je to korak unazad u njihovj karijeri. Album je dospio na prvo mjesto, no grupa ga nije podržala turnejom zbog pritiska javnosti na Staleyjevu ovisnost o heroinu.

SMRT LAYNEJA STALEYJA

Cantrell želi održati bend na okupu, ali je već postalo jasno da Staleyjevo zdravlje ne dopušta njegov daljnji rad. Zato je započeo raditi na svom prvom solo albumu kojeg je i objavio '98. Album se zvao Boggy Depot i u njegovoj su realizaciji sudjelovali Mike Inez, Sean Kinney i poducent Toby Wright. Mnogi su fanovi album proglasili izgubljenim albumom benda-jedina razlika bila je u tome što nije bilo Staleyjeva glasa jer on nije sudjelovao.

'98. Staley je okupio bend (posljednji put) da snime još dvije nove pjesme Get Born Again i DiedMusic BankNothing Safe: Best Of The Box. (zadnje pjesme na kojima je pjevao). Te su pjesme puštene u prodaju unutar box seta koji je sadržavao 48 pjesama, uključujući raritete, strare demo snimke, dvije nove pjesme i još neke dodatke. Bend je objavio i

Live album Live i Greatest Hits kompilacija od 10 pjesama zaokružili su službena izdanja benda. Kasnije, 2004. Sony je najavio puštanje treće best-of kompilacije The Essential Alice In Chains-dvostruki album od 29 pjesama. Njegovo konačno puštanje u prodaju najavljeno je tek nedavno za srpanj 2006.

BUDUĆNOST
2005. Inez, Kinney i Cantrell okupili su se u Seattleu za dobrotvorni koncert posvećen žrtvama tsunamija koji je pogodio jug Azije. Bend je predvodio novi vokalist, Pat Lachman iz Damageplana. Gosti iznenađenja bili su Wesley Scantlin iz Puddle Of Mudda, Maynard James Keenan iz Toola i Ann Wilson iz Hearta.

U 2006. gostovali su na VH1 Decades Rock Live, a i najavili su gostovanja na koncertima diljem Europe. To su Nova Rock festival u Austriji, Rock am Ring i Rock im Park u Njemačkoj, Milan Gods Of Metal u Italiji...

Pridošlica benda bit će William DuWall koji će kao glavni vokal zamijeniti Staleyja.


6strings @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 9, 2008
Prljavo kazalište ime je zagrebačke rock grupe. Grupa je nastala 1977. godine u predgrađu Zagreba, radničkoj Dubravi i spada u jednu od najpopularnijih grupa u Hrvatskoj, ali i u bivšoj Jugoslaviji.

Članovi su: Jasenko Houra (gitara, vokal), Mladen Bodalec (vokal), Tihomir Fileš (bubnjevi), Jurica Leikauff (klavijature), Zlatko Bebek (gitara) i Dubravko Vorih (bas gitara).

POVIJEST
1978. grupa snima svoj prvi maxi singl Televizori/Majka/Moje djetinjstvo. Slijede prvi nastupi i formiranje hrvatske novovalne scene

  • 1979. slijedi njihov diskografski projekt, album pod nazivom Prljavo Kazalište, koji je po mišljenju kritike najbolji debi album u povijesti domaćeg rocka
  • 1980. izlazi najtiražniji album grupe Crno-bijeli svijet, prodan u 200.000 primjeraka u kojem se Jasenko Houra kao autor poigrava sa ska trendovima
  • 1981. izlazi album Heroj ulice, možda najzreliji album grupe, u kojem je autor i tekstopisac Jasenko Houra napisao i otpjevao sve pjesme. Za razliku od prethodnog albuma koji je sniman u studijima CBS-a u Milanu, ovaj je projekt na najprofesionalniji način snimljen 1981. godine u "Ferger" studiju u Švedskoj
  • 1983. nakon dvogodišnje autorske pauze, labelom CBS-a grupi izlazi album Korak do sna
  • 1985. album Zlatne godine. Ovo je period kada grupa izrasta u komercijalni (prodaja albuma, koncerti, turneje) i autorski fenomen hrvatske glazbene scene
  • 1988. grupa održava trogodišnji tempo izlazaka albuma, te izdaje album Zaustavite Zemlju
  • 1989. koncert održan 17. listopada na tadašnjem Trgu Republike (današnji Trg bana Jelačića) pod nazivom Voljenom gradu (ili Zabranjeni koncert) okupio je između 200 i 300 tisuća obožavatelja
  • 1990. izlazi album Devedeseta s nekim od najvećih hitova u povijesti grupe kao što su "Pisma ljubavna", "Na Badnje veče" i "Oprostio mi bog, mogla bi i ti "
  • 1993. Prljavo kazalište izdaje album Lupi petama,.... apsolutni best seller grupe, album poratne sjete i tuge za izgubljenim prijateljima, domovima, roditeljima
  • 1994. koncertni put koji obuhvatio turneje po Australiji, Njemačkoj, Švicarskoj i SlovenijiBožićni koncert završen je 27.12.1994., dotad neviđenim spektaklom, stotinjak metara od Zagrebačkog središnjeg trga, u uvjetima u kojima je gotovo nemoguće održati koncert. organizirala je njemačka organizacija za ljudska prava Internationale Gesellschaft fur Menschenrechte sa sjedištem u Frankfurtu, a zabilježen je na audio i video materijalima
  • 1997. izlazi album S vremena na vrijeme prodan u više od 50 000 primjeraka, a popratni promotivni koncert za doček 1998. godine održali su pred više od 120 000 ljudi
  • 1999. album Dani ponosa i slave koji je, kao i prethodni, prodan je zlatnoj tiraži
  • 2003. album Radio Dubrava koji označava povratak čvrstom stilu i prepoznatljivom zvuku najvećeg hrvatskog rock banda svih vremena
  • 2005. izlazi studijski album grupe pod nazivom Moj dom je Hrvatska koji je i kod publike, ali i kod kritike izazvao nepodijeljene ovacije, a refreni istoimene pjesme s tog albuma korišteni su u reklamne svrhe za kampanje tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva


6strings @ 16:09 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008
Radiohead je britanska alt-rock skupina.

Vokal grupe je karizmatični Thom Yorke. Skupina je često okarakterizirana kao jedna od najboljih i najinovativniji grupa svih vremena. Probitak su doživjeli preko hit singla "Creep", a zatim i odličnog albuma "The Bends", da bi vrhunac postigli izdavanjem albuma "OK Computer" koji je pobrao vrhunske kritike širom svijeta i više puta proglašavan remek-djelom i najboljim albumom svih vremena. Mada nikad nisu postigli komercijalnu svjetsku slavu, njihov rad je ostao zabilježen kod mnogih britt pop sastava. Kasnije izdavani albumi su okrenuli leđa klasičnom rock zvuku i više otplovili u instrumentalne vode, gdje čine savršenu cjelinu upotpunjenu melankoličnim vokalom.

ALBUMI


  • Pablo Honey, 1991.
  • The Bends, 1994.
  • OK Computer, 1997.
  • Kid A, 2000.
  • Amnesiac, 2001.
  • Hail to the Thief, 2003.
  • In Rainbows, 2007.



6strings @ 00:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 7, 2008
Avril Lavigne (Belleville, Ontario, 27. rujna 1984.) je kanadska rock/punk pjevačica.

Njezina glazba je pop-rock stila.
Avrilje na scenu izašla 2002.s albumom Let go kada je imala stil divljakuše. Tada je uzdrmala scenu sa svojim smash-hitovima od kojih je prvi bio Complicated, pa zatim Sk8er boi, Losing Grip i I'm with you. Nakon toga Avril je izdala svoj debitantski album Let go koji se prodan u 14.000.000 milijuna primjeraka samo u Americi. Zbog toga su je mediji nazvali pop-rock princezom. Singlovi s albuma su complicated, sk8ter boi, I'm with you i Losing grip. Za te singlove snimila je i pripadajuči spot.

Godine 2004. Avril izdaje svoj drugi album, Under my skin, koji se prodao u 18 milijuna primjeraka širom svijeta. Singlovi: Don't tell me, my happy ending, nobody's home, He wasn't za te je pjesme snimila i video urafke.

Iste godine Avril se zaručila za kolegu glazbenika, frontmena kanadske grupe Sum 41, Derycka Whibleya. Avrilje 2005. promijenila stil i udala se za svog zaručnika Derycka.

Singl "Girlfriend" je na Youtubeu pregledan više od 72 milijuna puta, a novi album The Best Damn Thing je samo u tri tjedna prodan u 4 milijuna primjeraka i time se popeo na vrhove Bilboard ljestvice.

Dr. Luke i RCA records su potvrdili da bude 4 singl iz albuma the best damn thing istoimena dinamična pjesma The best damn thing. On če biti nasljednik hitova Girlfriend, When you're gone i hot.Singl The best damn thing će izači će u Svibnju, a video će biti objavljen tijekom sljedečih dva tijedna!

ALBUMI


  • Let Go (2002.)
  • Under My Skin (2004.)
  • The Best Damn Thing (2007.)


6strings @ 10:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 6, 2008
Nu metal (new urban metal, još poznat i kao new metal, aggro metal ili nü metal) je glazbeni pravac koji spaja elemente metala, punka, hip hop-a i crossovera a nastao je sredinom devedesetih u SAD.

Nu metal je postao popularan kroz sastave kao sto su Limp Bizkit i Korn.

Danas najprodavanija nu-metal grupa je Linkin Park. Iako se u NU metal svrstava i Evanescence zbog pjesme Bring me back to life.


6strings @ 03:55 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, travanj 5, 2008
Linkin Park je Nu metal sastav iz Los Angelesa, Kalifornija. Od kada su se osnovali 1996., prodali su više od pedeset milijuna albuma i osvojili su dvije pobjede na dodjeli nagrada Grammy Awardsa.

Njihov debitantski album Hybrid Theory od američke kuće "RIAA" (Recording Industry Association of America), dobiva certifikat dijamantske prodaje. Sljedeći studijski album MeteoraBillboardovoj top listi 200 najboljih albuma iz 2003.g.Treći album Minutes to Midnight je ponovio uspjehe prethodnih albuma.

nastavlja s njihovim uspjehom i zauzima visoko mjesto na Godine 1996., MC Mike Shinoda i gitarist Brad Delson diplomirali su u srednjoj školi u Agorijii u Los Angelesu predgrađu Augora Hills, California. Nakon što su diplomirali, formirali su sastav sa svojim prijateljem Robom Bourdonom, pod nazivom "SuperXero". Prije tog sastava, Brad i Bourdon su bili u grupi zajedno, nekih godinu dana, sastav se zvao "Relative Degree". Delson je također bio član grupe "The Pricks".

Tri člana grupe "SuperXero" svirali su starinske oblike njihove glazbe zajedno dok su bili na fakultetu. Delson je upisao "University of California", Los Angeles. Shinoda je išao u "Art Center College of Design" u Pasadeni, California. Dok je bio u UCLA, Delson je upoznao basista Dave Farrella. Delson i Farrell su bili cimeri i često su vježbali i svirali zajedno. Farrell je prije bio član sastava "Tasty Snax" s Markom Fioreom, kasnije su promijenili ime u "The Snax". Fiore je kasnije postao "Linkin Parkov" kinematograf. Dok je Mike bio u "Art Center College of Design", Shinoda je upoznao Joe Hahna. Farrell i Hahn kasnije su se priključili grupi "SuperXero" i ime sastava se promijenilo i postalo kraće "Xero". Njima petorici se kasnije pridružio Mark Wakefield (vokalist), i kasnije su snimili svoj prvi demo album nazvan po sastavu (tj. zvao se "Xero"). Poslali su je raznim izvođačima, ali nisu nikad potpisali. Nedugo nakon toga Mark Wakefield je napustio sastav.


Wakefield je otišao, Shinoda je tražio novog vokala, u isto vrijeme je Brad internirao Warner Brothers Records A&R predstvanika Jeff Blue kao dio njegovog komunikacijskog stupnja. Blue je okrenuo pozornost Brada i Mikea na Chestera Benningtona, mladog vokalista iz Phoenixa, Arizone koji je tražio mjesto u nekom sastavu, nakon što je bio vokalist u sastavu "Grey Daze" (Iako je bio poznat kao Sean Dowdell i His Friends) od 1993. do 1997.

Shinoda i Delson poslali su Benningtonu snimku koja je sadržavala samo instrumente u sebi i on je morao snimiti vokale za nju. Nakon toga je nazvao Shinodu i otpjevao je pjesmu preko telefona, Mike je bio impresioniran time što je čuo od Chestera i pozvao ga je da dođe na audiciju kod njih u Los Angeles. Na audiciji je bilo još nekoliko potencijalnih vokala, ali su otišli čim su čuli kako Chester pjeva. Nakon što se Bennington priključio grupi željeli su potpisati ugovor, ali nažalost ime je već bilo zauzeto grupom iz 70-ih, 80-ih iz Australije pa su onda morali promijeniti ime u Hybrid Theory. Farrell nije bio u mogućnosti snimiti njihov prvi po sebi nazvan EP. Umjesto njega su Brad i Kyle Christner svirali bas. Sredinom 1999. godine, samo su izdali tisuću kopija "Hybrid Theory EP"-a.

Nekoliko su kopija poslali velikim izdavačima, među kojima je bio i "Warner Brothers Records". Ostale kopije su bile podjeljenje članovima sastava "Street Teama". Farrell je bio privremeno zamijenjen Scottom Koziolom. Scott se pojavljuje u videu "One Step Closer2 iz album Hybrid Theory.

Sastav je 1999. godine potpisao s izdavačkom kućom Warner Broters zahvaljujući Blueu, no bili su prisiljeni promijeniti ime zbog autorskih prava Britanske "electronic" grupe "Hybrid". Bilo je nekoliko prijedloga za novo ime, uključujući Clear, Probing Lagers, Ten P.M. Stocker i Platinum Lotus Foundation. Dok je sastav stvarao Hybrid Theory, parkirali su svoje aute na parkiralište gdje je bilo vremenski ograničeno, kao što Bennington kaže:

Bennington je predložio ime "Lincoln Park" zato jer bi se on često vozio njime u Santa Monici, Calofornia (sada poznata kao Christine Reed Park). Smatrao je da je to dobro ime jer "Lincoln Parkovi" nalaze se svuda po Sad-u i svugdje bi se smatrali "domaćima". Prihvatili su ime "Lincoln Park" na nekoliko mjeseci, ali kada su odlučili registrirati domenu, "lincolnpark.com" je već bio zauzet. Pošto si sastav nije mogao priuštiti da ju kupi, samo su promijenili izgovor "Lincoln" u "Linkin" i kupili su domenu "linkinpark.com".
24. listopada 2000., Linkin Park je izdao svoj prvi album Hybrid Theory, u SAD-u. Nekoliko pjesama je bilo snimljeno kao demo snimke za Hybrid Theory, ali je nepoznato hoće li pjesme ikada biti izdane kao službeni B-side ili ne. Prvi single je bio "One Step Closer".

Sastav je izveo svoj prvi koncert 17. prosinca 2000. kao dio KROQ-ovog Radio Almost Acoustic Christmas koncerata. Shinoda je napisao novu pjesmu pod nazivom "My December" kao povod. Pjesma je bila izdana kao B-side na singlu "One Step Closer" i na nekoliko verzija "Hybrid Theory"-a koji su bili izdani internacionalno. Kasnije se ta pjesma našla na Božićnom albumu izdanom od KROQ DJ-eva Kevina i Beana.


Rano 2001. godine, Farrell se pridružio sastavu i izdaju drugi singl, pod nazivom "Crawling" i donio je grupi nagradu Grammy Awarda za najbolju hard rock izvedbu u 2002. godini. Sastav je krenuo na svoju prvu turneju ikada, to je bila Ozzfest, s drugim sastavima kao što su Black Sabbath, Marilyn Manson, Slipknot, i Zakk Wyldeov Black Label Society. Sredinom 2001. sastav je izdao svoj treći single "In The End" (Izdan je u dva dijela "In The End Pt.1" i "In The End Pt. 2", te je još izdan i DVD "In The End DVD"). Pjesma "In The End" se dokazala kao njihov najveći hit 2001. Direktori videa za pjesmu "In The End" su bili Nathan "Karma" Cox i Hahn, spot je izgledao tako da je sastav svirao po kiši na vrhu jednog velikog spomenika.


21. oktobra 2001. Linkin Park je izdao svoj prvi DVD humorističnog naziva Frat Party at the Pankake Festival. DVD sadrži sve njihove spotove iz albuma Hybrid Theory, dokumentarce o Hybrid Theory turneji, Chester-ove tetovaže, Mike-ove i Joe-ove crteže i slike, te skrivene sadržaje.

Istog mjeseca, prijateljica sastava, Jessica Bardas, sugerirala im je da formiraju fan club. Sastavu se svidjela zamisao, i tako je nastao Linkin Park Underground (LPU). Članovi svake godine dobivaju pakete prilikom učlanjenja u klub, u paketu je uključeno: majica kratkih rukava s natpisom Linkin Park Underground, trzalice, sličice, pismo od sastava, članska iskaznica, cd, posteri. Prvi cd je bio preinačen Hybrid Theory EP, s drugom slikom.

Početkom 2002. Linkin Park je započeo svoju samostalnu turneju nazvanu "Projekt Revolution". Tokom turneje Mike i Joe su zajedno s "The X-Ecutionersima" odsvirali pjesmu "It's Going Down". Nedugo nakon povratka s turneje sastav se vratio u studio prvi put od kako su izdali svoj prvi album Hybrid Theory. Nakon što su dobili nekoliko remikseva svojih pjesama, Mike je odlučio izdati remiks album. Mike je na početku htio napraviti samo nekoliko remixeva i izdati EP, no zahvaljujući podršci svojih članova grupe (osobito Brada i Joea), Mike je odlučio ići korak dalje. Projekt koji je nosio naziv Reanimation, sastojao se od po jednog remiksa pjesme s albuma Hybrid Theory, kao i remiksevi pjesama "My December" i "High Voltage". Svaka pjesma je bila remiksana drugim izvođaćem i bile su glasine da je Mike u projektu dobio čak 50 remixeva. Mike je poslušao sve remikseve pjesama i izabrao je baš one najbolje. Samo dvije pjesme nisu dospjele u album, a to su bile: "Pts.Of.Athrty" koju je remiksao The Crystal Method (ta pjesma je kasnije bila izdana na LPU-evom cd-u) i remix pjesme "By Myself" koju je remiksao Marilyn Manson. Remix pjesme "My December" koju je remiksao Team Sleep, isto je trebala biti izdana, no kasnije je povućena jer je bila premračna.

Izvođači koji su remiksali pjesme su: Chali 2Na iz Jurassica 5, Stephen Richards iz Taproota, Kelli Ali iz Sneaker Pimpsa, Aaron Lewis iz Stainda, The Humble Brothers, Jonathan Davis iz KoЯna, Aceyalone, Pharaohe Monch, The X-Ecutioners, Black Thought i Jay Gordon iz Orgya. Projekt je izdan 30. srpnja 2002., i njegov prvi i jedini single je bio "Pts.Of.Athrty" ("Points Of Authority").

U novembru, je započela druga godina LPU-a poznata kao "LP Underground 2.0". CD samo za članove kluba je sadržao remisk Crystala Methoda "Pts.Of.Athrty" i pjesmu "Dedicated", koja je prije bila dio Hybrid Theory EP-a. Također je CD sadržao pjesmu s instrumentima u trajanju od pedeset sekundi, pod nazivom "A.06". To je bio ustvari demo za njihov budući album, Meteora. Novi album nazvan je apokaliptičnim nazivom "Minutes to Midnight" i trebao bi se pojaviti u prodaji 15. svibnja.

U prosincu 2005., Mike Shinoda (koji je produciro Hybrid Theory EP, Reanimation i Collision Course) je potvrdio da je co-producent trećeg Linkin Park-ovog albuma. 8 veljače 2006. Linkin ParkThe Beastie Boys, Red Hot Chili Peppers, System Of A Down i mnogi drugi. je najavio producenta za njihov treći album, Rick-a Rubin-a koji je također radio s raznim grupama, kao što su to

Tokom Grammy Award Ceremonije 2006. Linkin Park se udružio s Jay-Z-em i Paulom McCartney-em, i otpjevali su pjesmu “Numb/Encore/Yesterday”. Linkin Park je tada osvojio nagradu za najbolju Rap/Sung izvedbu.

Službena web stranica je zasada zatvorena zbog preuređenja, no fanovi mogu na njoj gledati Linkin Park-ove "Making Of…", video spotove, gotovo cijeli "Live In Texas" koncert, te također mogu pregledavati forum i čitati novosti koje se događaju u krugu sastava.

Linkin Park je održao u augustu 2006. Summer Sonic, koju je organizirala Metallica u Japanu. Nova pjesma, trenutno nazvana QWERTY, kao što je na nekim stranicama nazvana “Behind You Lies”, preplavila je web stranice nakon što je otpjevana na koncertu. Također su otpjevali pjesmu “Reading My Eyes”, pjesmu koju su napisali I odsvirali dok se još sastav zvao Xero. Qwerty (live i studio verzija), te Reading My Eyes (live verzija) i ostale live I studio pjesme se nalaze na Linkin Park Underground V6.0 Limited Edition fan club CD-u.

29. augusta 2006. cijeli katalog uključujući njihove knjižice su dodane u iTunes Music Store. Linkin Park je bio jedan od najpoznatijih sastava koji nisu prodavali digitalne verije svoje muzike putem interneta.

Mike Shinoda je izjavio na interviewu s KROQ-om da će vjerojatno njihov album biti izdan 2007. godine. Ta informacija je također bila potvrđena na interviewu s MTV.com. Za više informacija pogledaj Linkin Park’s Third Studio Album.

Linkin Park se pojavio na MTV-evom Total Request Live-u (TRL-u) u srijedu, 27. septembra 2006., MTV je interview-irao Chestera. Izjavljeno je to da Linkin Park-ov novi album neće više biti isti Nu-Metal, kojeg su radili u prošlosti, već će novi album biti mješavina punka, klasičnog rocka i hip-hop-a.

U oktobru sastav je imao interview s Rolling Stone magazine, i sastav je izjavio da su od 120 pjesama izabrali 17 najboljih. Mike je još opisao jednu od pjesama na kojoj rade, pjesam nazvana “Accident”, i izjavio je kako ona zvući drugačije od ostalih pjesama koje su izdali.

Na Linkin Park-ovoj web stranici je potvrđeno da će zajedno s My Chemical Romance ići na Bamboozle Festival, dana 5. i 6. maja 2007. godine u New Jersey. Koncert će biti u Istočnom Rutherfordu, kod Giants Stadium parkirališta. Mike je rekao da možemo očekivati mnogo novih pjesama na koncertu za njihov dolazeći album.

Na interview-u s Blender magazine-om, u izdanju za mjesec prosinac godine 2006. sastav je skoro otkrio ime za njihov novi album. Chester je rekao da će biti T… and T…. Novinar je pogađao da može biti "Trials and Tribulations". Phoenix je na drugom interview-u izjavio da se ime albuma još uvijek ne zna.

Sastav je također izjavio, da studio u kojem snimaju novi album je dom poznatog starog gangstera Benjamin Bugsy Siegel-a, te također dom Harry-a Houdini-a. Po Blenderu album bi trebao biti izdan u februaru 2007. godine.

12. decembra Phoenix je bio interview-iran od strane Linkin Park Association-a gdje je razjasnio neke stvari o novom albumu.

Orijentirajući se prema Linkin Park Association-u, novo izdanje Blenderovog časopisa izjavljuje kako će novi Linkin Park-ov album izaći u martu 2007. godine. Drugi izvori izjavljuju kako bi album trebao izaći 20. februara 2007. godine. To je izazvalo debate i fustracije većini fanova na Linkin Park-ovom forumu.

Službeno je potvrđeno da novi Linkin Parkov album izlazi 15.05.2007. godine. Album ce se zvati Minutes to Midnight, a prvi singl s tog albuma ce se zvati What I've Done i bit ce premierno prikazan 02.04.2007. godine. 08.12. 2007. Na showu KroQ Almost Acoustic Christmas premijerno izvedena pjesma "My December" (piano verzija).


6strings @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 3, 2008
Louis Daniel „Satchmo“ Armstrong (New Orleans, 4. srpnja 1900. - New York, 6. srpnja 1971.), američki jazz glazbenik

Tijekom dojmljive karijere, postao je najveći jazz glazbenik, neosporni čelnik popularne glazbe 20. stoljeća i jedna od najvećih figura u povijesti glazbe. Armstronga su voljeli ne samo zbog njegova trubačkog talenta, nevjerojatno čistog i prodornog sviranja na trubi i specifičnog hrapavog pjevanja, nego i zbog ljudske topline i velikodušnosti, te zbog simpatične osobnosti "velikog djeteta" koje se raduje životu i živi za glazbu.

Legendarni americki jazz-trubac i pjevac Louis Armstrong skoro je sam samcat stvorio ono sto danas zovemo jazzom, tvrdi ugledni glazbeni kriticar Gary Giddins. On u svojoj knjizi Visions of Jazz, The First Century, u izdanju kuce Oxford Press, objasnjava zasto Louis Armstrong u americkoj glazbi, zasluzuje mjesto vise i vaznije od bilo kojeg drugog glazbenika. Snimka Franza Jacksona - Clarinet Marmalade, dobar je primjer rudimentarnog jazza koji danas zovemo dixieland, a koji se prvi put pojavio u New Orleansu pred sam kraj proslog stoljeca. Gary Giddins, glazbeni kriticar slavnog njujorskog lista Village Voice, kaze da je ta forma ranog jazza bila donekle sputana i ogranicena.

Naime, vecina vodja ranih njuorleanskih orkestara nije poticala individualnu kreativnost: "Osamdesetih godina proslog stoljeca Buddy Bolden je sastavljao orkestar u New Orleansu, orkestar koji je svirao polifonicnu glazbu sa snaznim naglaskom na ritmu. Boldenov band obicno navodimo kao prvi jazz-ansambl...Ali, nitko tada zapravo nije znao sto jazz znaci. Vjerovalo se da je jazz svaki oblik ritmicne glazbe. Jazz nije smatran ozbiljnim umjetnickim izrazom sve do 20-ih godina ovog stoljeca, sve dok se na sceni nisu pojavili King Oliver, Jelly Roll Morton i Louis Armstrong".

Nema glazbenika ili skladatelja, kaze Gary Giddins, vaznijeg za razvoj americke glazbe 20. stoljeca od Louisa Armstronga. "Pojava Armstronga najznacajniji je trenutak u jazzu. Jer prije njega, glazbu su izvodili orkestri u kojima se niti jedan glazbenik nije isticao, svi su bili jednaki. A onda na scenu stupa Armstrong, velicanstveni trubac sa fenomelanom sposobnoscu improviziranja. Snimke koje je Armstrong napravio 1926, '27 i '28, velicanstvene su nama danas isto toliko koliko su bile slusateljima prije 70 godina," kaze Gary Giddins.

"Louis Armstrong je dokazao da je improvizirana glazba jednako trajna koliko i pisana glazbena tradicija Europe," pise autor Giddins u svojoj knjizi Vizije jazza, prvo stoljece i dodaje: "Nije bilo naodmet sto je toj glazbi Louis Armstrong dao "swing" - zamah i ubrzanje, kao i tonalitet bluesa. Giddins u svojoj knjizi citira cijeli niz trubaca i svi se slazu u jednome. Naime, Miles Davis je jednom rekao: "Nista vise nije moguce odsvirati na trubi sto Louis Armstrong vec nije ucinio." Isto tvrdi 22-godisnji Nicholas Payton, najnoviji jazz-wunderkind njujorske glazbene scene, podrijetlom inace iz New Orleansa. Za sve njih, pise Giddins, Louis Armstrong i snaga njegove glazbe do dana danasnjega ostaju nenadmaseni.


6strings @ 13:35 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 2, 2008
Evanescence je alternativni rock sastav osnovan u Little Rocku (Arkansas, SAD) 1998. Osnovali su ga pjevačica Amy Lee i nekadašnji gitarist sastava Ben Moody.

Nakon snimanja dvije privatne produljene pjesme i demo CD-a nazvanog Origin uz pomoć Bigwig Enterprises, sastav je izdao svoj prvi album Fallen, s Wind-Up Records etiketom 2003. prodajući više od 14 milijuna primjeraka širom svijeta. Nakon naglih promjena u sastavu, Evanescence izdaje svoj drugi studio album, The Open Door, 2006.
Sastav Evanescence osnovali su pjevačica, pijanistica i skladateljica Amy Lee i nekadašnji glavni gitarist i skladatelj Ben Moody. Njih se dvoje upoznalo u mladenačkom kampu u Little Rocku, gdje je Moody čuo Lee kako svira pjesmu I'd Do Anything for Love (But I Won't Do That), grupe Meat Loaf, na klaviru. Njihove prve pjesme bile su Solitude i Give Unto Me, koje je Lee napisala, i Understanding i My Immortal, koje je napisao Moody. Pjesme su uređivane od strane oba izvođača, te oboje dijele jednake zasluge.

Dvije pjesme koje su napisali Lee i Moody pronašle su svoje mjesto na lokalnim radio postajama, podižući lokalnu svijest o grupi i zahtijevanje nastupa. Sastav se napokon pojavio uživo, i postao jedan od najpoznatijih događaja u području. Nakon eksperimentiranja oko imena sastava poput Childish Intentions i Stricken, odlučili su se za ime Evanescence, što znači nestanak ili iščeznutien. "evanesce" = nestati). Lee je izjavila kako joj se ime sviđa jer je tajanstveno i mračno, i ostavlja duboki utisak i slike u umu samog slušatelja. (

Njihov prvi puni demo CD, Origin (izdan 200.) relativno je nepoznat. Sastav je izdao dvije produžne pjesme (EPs): prvi, nazvan Evanescence EP (1998.), izdan u 100 kopija, i drugi, nazvan Sound Asleep EP, poznat i kao Whisper EP (1999.), ograničen na 50 kopija. Origin i produljene pjesme (EPs) sadržavale su demo verzije nekih pjesama s njihovog debutirajućeg albuma Fallen. Primjerice, snimanje pjesme My Immortal može se naći na CD-u Fallen, a može se pronaći i na CD-u Origin. Samo je 2500 kopija ovog CD-a proizvedeno; kao rezultat toga, Moody i Lee ohrabrili su fanove da skidaju starije pjesme sastava s Interneta.



Rane 2003. poredak sastava nadopunili su prijatelji Amy Lee i Bena Moodyja: John LeCompt, Rocky Gray i William Boyd, koji su, između ostalog, radili na ranijim pjesmama sastava Evanescence. U međuvremenu, sastav je potpisao njihovu prvu veliku etiketu s Wind-Up Recordsom, te je bend počeo raditi na njihovom drugom albumu, Fallen. Dok su tražili kako unaprijediti Fallen, tvrtka video igara Nintendo ponudila je sastavu izvedbu na Nintendo Fusion Touru. Sastav je prihvatio ponudu i postao vodeći bend na Fusion Touru 2003.

Fallen se zadržao 43 tjedna na ljestvici najboljih 10; 6 je puta osvjedočen platinom; prodao se u više od 14 milijuna primjeraka širom svijeta, uključujući 6,6 milijuna primjeraka u SAD-u. Album se slušao 104 tjedna na ljestvici najboljih 200; bio je jedan od osam albuma u povijesti na ljestvici koji je proveo barem jednu godinu na ljestvici najboljih 50.

Najveći i najupečatljiviji hit sastava Evanescence, Bring Me to Life, koji uključuje gost vokala, Paula McCoya iz sastava 12 Stones, bio je globalni hit i postigao 5. mjesto na američkoj ljestvici najboljih 100. Pjesma je također postala službane tema za WWE No Way Out. Jednako popularna skladba My Immortal dospjela je na 7. mjesto u SAD-u i britanskim ljestvicama; obje pjesme dospjele su u pozadinu akcijskog filma Daredevil. Skladba Bring Me to Life zaradila je sastavu Evanescence priznanje na dodjeli Grammyja 2004., gdje je sastavu dana nagrada za Najbolju alternativnu rock izvedbu i Najbolje nove umjetnike. Dva druga hita s albuma Fallen jesu Going Under (5. mjesto u SAD-u, osmo mjesto u Velikoj Britaniji) i Everybody's Fool (36. mjesto u SAD-u, 23. mjesto u Velikoj Britaniji), te je kasnije snimljen spot za obje pjesme.


22. listopada 2003., Moody napušta bend tijekom europske turneje albuma Fallen radi, kako je izjavio, stvaralačkih razlika. U razgovoru nekoliko mjeseci kasnije, Amy Lee je izjavila:

Puno je ljudi bilo zbunjeno tom izjavom, jer se na omotu albuma Fallen njih dvoje smtra najboljim prijateljima. Otada, Lee je rekla da je gotovo i olakšanje što je Moody otišao zbog stvorene napetosti u sastavu. Moodyja je zamijenio Terry Balsamo iz sastava Cold.

2004. novi sastav Evanescence izdao je DVD/CD kompilaciju nazvanu Anywhere but Home. DVD uključuje koncert u Parizu, kao i scene iza kamere, uključujući i snimke sastava iza pozornice i njihovo zagrijavanje. CD sadrži prijašnju pjesmu koja nije puštena naziva Missing, koja je međunarodno puštena kao hit koji je dospio na 1. mjesto u Španjolskoj.

Na CD-u se isto tako nalaze i pjesme Breathe No More (albumska verzija pjesme u filmu Elektra), Farther Away i prerada Kornove pjesme Thoughtless.

14. srpnja 2006. potvrđeno je da je basist William Boyd napustio sastav zbog "ne htijenja još jedne velike turneje" i želje "da bude blizu svoje obitelji". Amy Lee prvotno je iznijela ovu vijest obožavateljima putem pošte i na neslužbenoj stranici Evanescence, Ev.Board.com. U intervjuu s MTV-om, poslanom na njihovu internet stranicu 10. kolovoza 2006., Lee je izjavila da će Tim McCord, nekadašnji gitarist sastava Revolution Smile, zamijeniti instrumente i svirati bas u sastavu Evanescence.


Promovirajući izlazak drugog albuma, The Open Door, Amy Lee i John LeCompt posjetili su glavne gradove u Europi. Prikazivanje je zauzelo mjesto u Londonu, 6. rujna 2006.; Barceloni, 8. rujna2006.; i Parizu, 11. rujna 2006. Na prikazivanjima, novi album odsviran je obožavateljima koji su bili pobjednici raznih natjecanja te su Lee i LeCompt nastupili s akustičnim izvedbama pjesama s albuma. 2. listopada 2006., dan prije izdavanja albuma u SAD-u, sastav Evanescence se pojavio u emisiji Late Night s Conanom O' Brienom i izveo pjesmu Call Me When You're Sober. Sastav je proveo neko vrijeme u New Yorku radi konferencije za novinare i slikanja za Metal Edge magazin.

13. pjesma s albuma puštena je u Kanadi i u SAD-u 3. listopada 2006., u Britaniji 2. listopadaAustraliji 30. rujna 2006. U svom prvom tjednu prodaje, album se prodao u 447 000 primjeraka u SAD-u i zaradio svoje mjesto 1. mjesto na Billboard 200 ljestvici, postavši 700. najbolji album. 2006.; u

Album je sporo napredovao zbog više razloga, uključujući i želju Amy Lee da se do maksimuma poveća kreativni proces bez navale proizvodnje, druge projekte ostalih članova, moždani udar gitarista Terryja Balsama i kontroverze oko otpuštanja njihovog prijašnjeg menadžera. Iako je Lee na Evboardu izjavila da će album biti gotov u ožujku 2006., izdanje se pokrenulo 3. listopada 2006., navodno zbog Wind-Up Recordsa, iz kojeg su htjeli napraviti nekoliko promjena na nadolazećem hitu Call Me When You're Sober. Spot istoimene pjesme sniman je u Los Angelesu i temelji se na bajci Crvenkapice. The Open Door postao je dostupan prije narudžbe na Tunes Music Storeu 15. kolovoza 2006., kao i njen spot.

Amy Lee je potvrdila da je napisala pjesmu za Disneyjev film Narnijske kronike: Lav, vještica i ormar, no bila je odbijena jer je skladba koju je ponudila imala mračan prizvuk. Lee je, svejedno, na to izjavila: "više boljih stvari za album".

Još je jedan pjesma napisana za isti film dospjela na album, pjesma nadahnuta MozartovomLacrymosa. izvedbom, imena

Turneja albuma počela je 5. listopada 2006. u Torontu uključujući lokacije u Kanadi, SAD-u i Europi tijekom 2006. Turneja se nastavila 5. siječnja 2007. uključujući zastajkivanja u Kanadi (uz sastav Stone Sour), Japanu i Australiji (uz sastav Shihad). 4. ožujka, 2007. gitarist John LeCompt i bubnjar Rocky Gray napuštaju Evanescence, prema njihovim tvrdnjama LeCompt je bio otpušten bez predhodnog upozorenja, a Gray je sam odlučio otići. 17. svibnja iste godine bubnjar Will Hunt i gitarist Troy McLawhorn zamjenjuju LeCompta i Graya. No Amy Lee je objasnila kako ć oni biti u bendu samo privremeno te da oni istovremeno neće napustiti bend Dark New Day u kojem još uvijek djeluju.

Kršćanske kontroverze 
Prvotno promoviran u kršćanskim trgovinama, sastav se napokon izjasnio da ne žele da ih se smatra dijelom kršćanskog žanra. Predsjednik Wind-Up Recordsa Alan Meltzer objavio je preko novina izdanih u travnju 2003. da želi da se njihova glazba premjesti s izlaza kršćanskih maloprodajnih trgovina.


6strings @ 00:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 1, 2008
Mark Knopfler (Glasgow, Škotska, 12. kolovoza 1949.), britanski gitarist, rock pjevač i skladatelj.

Svijetu je poznat ponajviše kao 'glas i gitara' Dire Straitsa, kultnog rock sastava čije je sve pjesme napisao. Nakon vrlo uspješne karijere s Dire Straitsima, nakon On the Night turneje definitivno je odlučio poći svojim putem kao samostalan glazbenik, prije svega jer se želio dokazati kao umjetnik. Solo radovi Knopfleru nisu bili strani pošto je, dok je bio u Dire Straitsima, simultano snimao glazbu za filmove, producirao albume poznatih glazbenika poput Bob Dylana i Tine Turner, a također je sudjelovao u jednokratnim glazbenim projektima (kao pri formiranju grupe 'The Notting Hillbilies').

Njegov stil bi se mogao opisati kao klasični rock s vidnim utjecajem country glazbe, elementima irske i škotske narodne glazbe te s blagim blues štihom. Kao slobodan glazbenik postiže umjeren komercijalan uspjeh, dok su njegovi albumi vrlo dobro primljeni unutar postojeće Dire Straits publike. Sam Knopfler uživa visok ugled kao jedan od najboljih svjetskih gitarista (27. na Rolling Stoneovoj listi) i rock skladatelja. Dodijeljeni su mu počasni doktorati glazbenika od Sveučilišta u Newcastleu i Sveučilišta u Sunderlandu.

Primio je i počasno odličje britanskoga carstva 1999.
Mark Knopfler je u svojoj solo karijeri objavio 5 studijskih albuma i 8 albuma filmske glazbe.
Mark Knopfler još uvijek održava koncerte diljem svijeta ostvarajući vrlo visoku posjećenost i zanimanje obožavatelja. 2008. godine održat će mnoštvo koncerata po Europi, te će tako 9. lipnja2008. nastupiti u Domu sportova, što će biti njegov prvi nastup u neovisnoj Hrvatskoj (sjetimo se kako su u Splitu Dire Straitsi započeli Brothers in arms turneju 1985. godine).
6strings @ 01:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Anketa
Mislite li da rockeri moraju imati dugu kosu ako žele biti odani svom stilu?



Brojač posjeta
135230
O blogu
Rock and roll, punk, blues...
Anketa
Svirate li koji instrument?










Anketa
Najviše slušam...



Index.hr
Nema zapisa.