Rock and Roll dnevnik
6Strings - Rock and Roll diary
Popis tekstova
Blog - kolovoz 2008
srijeda, kolovoz 27, 2008
Ivica Čuljak, rođen 04.06. 1960. poznatiji možda pod nadimkom Kečer II. sa svojom popratnom legendom dolazi iz Cerića, malog sela kraj Vinkovaca.

1980. godine započinje svoj umjetnički životni pravac, okušavši se kao pjevač alternativnog benda Pogreb X, nakon čega četiri godine kasnije, preuzima pseudonim "Satan Panonski" pod kojim nastaju tri autorska albuma, desetak demo snimki uživo, nekoliko "Hard-blood-shock" video zapisa, jedna od kvalitetnijih zbirki poezije na ovim prostorima, te gomola recitala i performansi.

U umjetnosti je prije svega sudjelovao i svojim svakidašnjim ekscentričnim odijevanjem i mističnim ponašanjem.

Godine 1980. započinje svoj umjetnički životni pravac, okušavši se kao pjevač alternativnog benda Pogreb X, nakon čega četiri godine kasnije, preuzima pseudonim "Satan Panonski" pod kojim nastaju tri autorska albuma, desetak demo snimki uživo, nekoliko "Hard-blood-shock" video zapisa, zbirka poezije, te mnogi recitali i performansi. U umjetnosti je prije svega sudjelovao i svojim svakidašnjim ekscentričnim odijevanjem i mističnim ponašanjem.

Poginuo je 27. siječnja 1992., kao hrvatski vojnik u Aninoj ulici u Vinkovcima.

mnogobrojni prijatelji i fanovi uvijek rado voljeli reći: "SATAN PANONSKI JE MOŽDA I POGINUO, ALI MRTAV SIGURNO NIJE!" Stoga, možemo i zaključiti, kako Satan Panonski ne predstavlja samo muziku ili umjetnost. Satan Panonski predstavlja i način življenja!

U Vinkovcima se svake godine održava memorijal Satana Panonskog, najčešće u caffe baru Walkow, pa ako ste u blizini naletite. Informacije o memorijalu možete naći na walkow.hr

Također posjetite pogrebx.bloger.hr te satanpanonski.blog.hr


6strings @ 01:03 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 23, 2008
Neoriginalnost stilskog izražavanja već je godinama teško breme s kojim se hrva rock scena. I dok nitko ne može zaustaviti svakodnevno nicanje novih skupina, čije se plagijatorstvo najčešće ne može izbjeći, ipak su se tijekom povijesti dešavali neki drugi primjeri.

Zato ćemo se ovoga puta pozabaviti jednom skupinom čiji jedinstveni stil nitko nikad nije niti pomislio, a kamoli pokušavao imitirati. Istina, takvih stvarno ima malo i dosta ih je teško naći, ali ipak, postoji ih nekoliko kojima je to uspjelo. Među njih definitivno spada Motorhead.

Probajte se malo bolje zamisliti, i prisjetiti makar ijednog benda za kojeg se može reći da sliči na Motorhead. Ili ne daj Bože, Motorhead na njega. Nosi li itko karizmu Motorheada i je li se ikad itko usudio reći koju to vrstu glazbe točno svira ovaj bend; power rock, rock 'n' roll, heavy metal, hard rock, punk?

U sve su ih te pravce mnogi svrstavali, a da nikad nisu bili u potpunosti sigurni jesu li u pravu. I to je dio karizme benda koji već više od trideset godina uživa ogromnu popularnost. Ustvari, Motorhead nije bend, Motorhead je - brand. Zašto i kako je do toga došlo, čitajte u nastavku.

U obitelji Kilmister 1945. se godine rodio Ian Fraiser, kojeg otac vikar ostavlja samog s majkom kad su mu bila svega tri mjeseca. Već je tada bilo jasno da mu život neće biti lak. Ali, takav scenarij uobičajen je u najranijoj fazi života većine rockera, pa niti ovaj ovdje nije bio bitno drukčiji. Već vrlo mlad on je morao raditi svakakve poslove ne bi li (pre)živio, a prvo ozbiljnije glazbeno iskustvo stječe kao osamnaestogodišnjak u manchesterskom bendu The Rainmakers, u kojem je bio i nosač opreme i glazbenik; sve što je trebalo.

Nakon tri godine uslijedila je kratkotrajna avantura u Motown Sect, pa prvi pravi bend; Rockin' Vicars, kojem se pridružuje 1966. godine kao gitarista. S njim je snimio dva singla, te imao čast da bude član prvog rock benda koji je svirao u nekoj od komunističkih zemalja - Jugoslaviji. Rockin' Vicars je naime, 1967. godine svirao s vojnim orkestrom pred tadašnjim jugoslavenskim predsjednikom Titom, koji je za njih priredio svečani prijem i večeru.

Međutim, tu nije ostao dugo, te se 1968. godine pridružuje Sam Gopalu, i s njim snima jednu studijsku ploču, da bi 1970. otišao psychedelic rockerima Opal Butterfly. S njima je bio godinu dana, nakon čega prelazi u Hawkwind, gdje prvi puta svira bass, a i pjeva u pjesmi "Silver Machine". U periodu od 1971. do 1975. godine, kada je zbog problema s drogom na kanadskoj granici najprije pet dana proveo u zatvoru, da bi bio izbačen iz benda nakon nastupa u Torontu, Lemmy je s Hawkwind snimio četiri ploče.

Povratkom u Englesku, on donosi odluku da je dosta s vucaranjima po drugim bendovima i da je došlo vrijeme da osnuje vlastiti, u kojem će svoje sposobnosti moći prezentrati bez ograničenja, s idejom da njegov bend bude nešto kao engleska verzija MC 5. To se ubrzo i dogodilo, te on s ex-Pink Fairies gitaristom Larry Wallisom i bubnjarem Lucasom Foxom osniva skupinu kojoj daje ime Bastards.

No, to ime nije bilo dugog vijeka, obzirom da će sigurno biti izloženo stalnim napadima ljudima ograničenim predrasudama. Tako su procijenili svi zajedno, te na sugestiju managera, koji je rekao da pod tim imenom nikad neće nastupiti u tada cijenjenom TV Showu Top Of The Pops, mijenjaju ime i postaju Motorhead.

Prvotno je bilo u planu da Motorhead bude kvintet, pa je angažiran i drugi gitarista, Luther Grosvenor, a počela je i potraga za pjevačem, koja nije urodila plodom. A kako niti Luther nije dugo ostao, donijeta je odluka da se nastavlja kao trio, s Lemmyjem na basu i vokalima. Koliko je to bila točna procjena, mislim da uopće nije potrebno posebno naglašavati. Prvi nastup imali su sa Greenslade, na kojem su svirali Hawkwindove i Pink Fairiesove pjesme, te još neke covere, a kasnije i sa Blue Oyster Cult na njihovoj britanskoj turneji. Ti nastupi nisu ostavili baš neki poseban dojam na publiku, pa su ih tada prozvali 'najlošijim bendom na svijetu'. No, to je bio tek početak.


6strings @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 21, 2008
The Killers su američki synth rock sastav s jakim utjecajima iz pop-glazbe '80ih, često uspoređivani sa sličnim sastavom The Bravery.



ČLANOVI
  • Brandon Flowers, vokal i klavijature
  • David Brent "Dave" Keuning na gitari
  • Mark Stoermer na basu
  • Ronald "Ronnie" Vannucci Jr. na bubnjevima
2001., Brandon Flowers napušta synth-pop sastav Blush Response jer se ne želi s njima odseliti u Los Angeles, i potom se javlja na oglas budućeg gitarista sastava Davida Keuninga u časopisu Las Vegas Weekly kojim se poziva zainteresirane u rock-sastav inspiriran Oasisom, The Cureom, New Orderom i The Smithsima. Dvojica se sastaju i smjesta odlučuju da će sjajno funkcionirati kao sastav, pronašli basista i gitarista i počeli karijeru kao The Killers.

Britanski časopis NME rano je otkrio The Killerse, hvaleći njihove rane nastupe u Ujedinjenom Kraljevstvu, a sastav postaje još poznatiji izlaskom debi-albuma Hot Fuss 2004. godine.

Prvi singl s albuma, Somebody Told Me, postaje instant-hit, praćen još uspješnijim Mr. Brightside. Album je, kao i singlovi, vrlo uspješan kod publike, te dočekan s oprečnim reakcijama kritičara, možda zasićenih naglim revivalom '80ih u glazbi.

Trenutno, nakon uspješnog nastupa na londonskoj pozornici humanitarnog koncerta Live 8 (bend je izveo skladbu All These Things That I've Done, a na njihovo iznenađenje, Robbie Williams, koji je nastupao nakon njih, u svoj je nastup uklopio stih iz njihove pjesme - "I've got soul/But I'm not a soldier"), sastav nastupa s grupom U2 na europskoj turneji "Vertigo".

NAZIV SASTAVA
Naziv The Killers potječe iz video-spota za skladbu Crystal sastava New Order, u kojem Orderovci glume imaginarni bend tijekom čijeg se nastupa na bas bubnju može vidjeti natpis The Killers. Flowers je 2005. na festivalu "T in the Park" u Londonu nastupio s New Orderom i izveo baš Crystal.


6strings @ 02:04 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 18, 2008
Goran Bregović
(izvor gitare.info)

Prvi covek "Bijelog dugmeta" rodjen je 22. marta 1950. godine u Sarajevu, od oca Franje, ratnog casnika iz sela Sveti Petar Cvrstec kod Krizevaca i majke Borke, zvane Cica, Hercegovke - kolonistkinje iz Virovitice.


Od oca je nasledio hladnokrvnost i neunistivo dobro raspolozenje, a od majke tvrdoglavost u situacijama koje prete da ne budu po njegovom. Bregovici su se kasnije razveli i Goran je ostao da zivi sa majkom, skromno, u muslimanskom delu Sarajeva, iznad Bascarsije. Isao je u Sabornu skolu, dobro crtao i voleo da se slika sa muslimanskom decom za Bajram. Pocetak tipicne biografije donje srednje klase, realna socijalna frustracija iz koje, po pravilu, poticu najvece umetnicke karijere.

Kao klinac nije obecavao. Na veliku zalost svoga oca, zaljubljenika u violinu, izbacen je iz drugog razreda nize muzicke, zajedno sa gudalom. Muzika mu nije znacila nista, vise je voleo da juri sa drustvom iz ulice. Drugovi iz tog perioda pamte ga kao "simpaticnog, otresitog mangupcica". "Jednom mi je rekao da zatvorim oci i otvorim usta i - ubacio mi maslacak, pa su mi usta bila puna onog pamuka", seca se Dusko Pavlovic u knjizi "Bijelo dugme". Omiljena zabava mu je bila beg od kuce. Kad god bi nesto zabrljao, sakrio bi se na tavan, sacekao da prodje guzva, pokupio sve otirace iz zgrade i scucuren negde u okolini prespavao noc, da bi se ujutro pojavio kao da se nista nije dogodilo. Svedoci tvrde da se zarazio muzikom tek na izvidjackim logorovanjima. Nosio je ilegalno ime "Gricko", valjda zbog toga sto je nekom prilikom ostao bez dva prednja zuba. Zaljubljivao se i patio.

Nesudjeni slikar.
Imao je samo jedanaest godina kada je shvatio da se devojke najvise lepe za muzicare. Rock'n'roll je polako poceo da osvaja pozicije, kada su se u Sarajevu prvo pojavili "Indexi", u toj fazi jos kao "Lutalice". Za jednu Novu Godinu majka mu je kupila gitaru i odredila mu zivotni put. Edo, brat scenariste Abdulaha Sidrana ("Otac na sluzbenom putu") i Bato, ujak Bregovicevog biografa Duska Pavlovica, ucili su ga prve akorde. Za razliku od obavezne, dosadne i predvidive, njihova je skola nudila mnostvo neotkrivenih svetova. Zapisano je da je satima vezbao hvatove, "usplamtjelim ocima gledajuci u prazno, pun obozavanja prema apsolutno svakoj muzici".

Pre "Bijelog dugmeta" Bregovic nije promenio puno bendova, mada je od prvog do poslednjeg prosla citava decenija. Prvu bezimenu grupu imao je jos u osmom razredu osnovne skole. Tada je trebao da odluci gde ce u srednju skolu i - da bi mu umetnicka biografija bila kompletna - trebao je da upise srednju likovnu. Da tetka Natasa, lekarka, nije uplasila majku da u tu skolu idu sve sami tetkicai mozda bi Goran danas bio poznati slikar. Njegov dnevnik s puta po svetu, prepun je izvanredno upecatljivih krokija, i steta sto kao celina nikada nece biti dostupan siroj publici.

S obzirom da mu srednja likovna nije uspela, u zamenu za pustanje kose, zakljucio je s majkom ugovor da prekine pusenje i otpocne ucenje neceg perspektivnog. Medjutim, prometno tehnicka skola bila je prilika za nova uzbudjenja. Jednom je zbrisao sa casa i provozio starog skolskog "Mercedesa" "na anlaser", dokrajcio ga i zapecatio karijeru prometnog tehnicara. Razbesnela majka uletela je na party njegove grupe "Izohipse" i nasred scene, udelila solo-gitaristi nekoliko vrucih samara.

Posle je presao na bas-gitaru a mama se pokajala za one samare i kupila mu pravi pravcati elektricni instrument kakav je zeleo. Tada je vec bio u gimnaziji, imao bend po imenu "Bestije" i sviruckao po predgradju Sarajeva.

Mlatio praznu slamu
Ponekad je isao i dalje: jedno vreme svirao je narodnjake u Konjicu, u kafani na autobusnoj stanici. Kad ga danas cujete da prica kako je bolje biti narodnjak jer oni, za razliku od rockera imaju prirodnu selekciju - kafanu - verujte da je u pravu, jer on to odlicno zna.

U to vreme nije ni imao mnogo izbora: majka se odselila na more i ostavila mu prazan stan i brdo neresenih finansijskih problema. Preko dana je prodavao novine i pomagao u gradjevinskim firmama a uvece je svirao. Kad nije svirao - priredjivao je tulume. Bio je apsolutna atrakcija svoje skole kad je jedne godine pao iz fizickog! Sledece godine pao je iz matematike, svirao u Dubrovniku i vratio se kuci vece pred ispit. Prijatelj po muci, probdeo je citavu noc pokazujuci mu sta je naucio tokom praznika, da bi sutradan svi pali - osim Gorana.

Vise srece nego pameti!
Goran Bregovic je u proteklom periodu presao dug put od rock-muzicara do svojevrsne kulturne institucije. Njegove radove tesko je tumaciti, a njega samoga jos teze. Ozbiljni kriticari, svesni da mu u vecini stvari ne mogu doskociti, oprezno su prestali da ga tumace i sada, za njegove nove poteze, vise ne traze razloge vec pokusavaju da odmere njihov znacaj u uslovima kojima su objektivno i namenjeni. Najvazniji covek rock'n’rolla ondasnje Jugoslavije jos uvek je najmanje dve godine ispred svih ostalih iz konkurencije, jos uvek radi kljucne ploce i ostavlja javnosti slatke mistifikacije. Zato je i opstao sve ove godine.

Kad govori iskreno, Bregovic kaze da je "Bijelo dugme" u svom postojanju imalo "vise srece nego pameti". Sreca prati hrabre i velike, ali ko ne uplati listic ne moze ni ocekivati "Jack Pot".

Goran je upravljao svojom karijerom s toliko brige da je sreca, u jednom trenutku, dosla sama po sebi. Desilo se da je njegov znacaj prerastao cak i onu granicu koju bi dosegla i najsveobuhvatnija xxx, pa su ljudi poceli da smisljaju dobre ideje - savrseno nesvesno - jednostavno pokusavajuci da proniknu u motiv necega sto je on napravio i pripisivali mu ih, takmiceci se u pokusaju da ga sto bolje "provale". U jednom trenutku mogao je jednostavno da prestane da brine o jednom delu svoje karijere. Bilo je dovoljno da snimi plocu i uz nju pusti "krticu" (provokativni omot, psovka, pesma na albanskom, himna, Vice Vukov, Tempo…), pa da citava plejada mozgova dohvati bacenu kost pokusavajuci da dokuci sta stoji iza odredjene price. Bregovic je mogao da se povuce u svoju kancelariju i da umire od smeha. Nije iskljuceno da je to i cinio. Nikad niko nije saznao sta se desava u njegovoj glavi. Iz jednog jednostavnog razloga - bio je dovoljno pametan da nikad nista ne demantuje!

Novac i prica
U Bregovicevom slucaju, rec "uspeh" obicno asocira na novac. Istina je da on ima hrpu novca, ali pogresno je misljenje da sve sto radi - radi zbog novca. Pre svega, niko ko je poceo da se bavi muzikom zbog novca - nikada taj novac nije ni video. Uspesan muzicar se ne postaje jednostranom odlukom. Covek je ili predodredjen za to ili nije, a samo je stvar ljubavi, vere, volje i upornosti kada ce uspeh doci. Zatim, sviranje je jedna fizicka potreba koju nije osetio niko ko se nije popeo na binu. Uspesni muzicari su svi redom egzibicionisti i osecaj koji imaju kada izadju pred punu dvoranu, nikakav novac im ne moze nadoknaditi. Isto kao sto se nikakvim novcem ne moze platiti tuga sviranja pred praznom salom. Ako za nekog od uspesnih ili bivsih uspesnih procitate da se na pocetku karijere skrivao iza pojacala (kao Bebek), onda on nije muzicar vec je u celu stvar uleteo samo zbog novca. Ali nema svako srecu da ima Bregovica pored sebe.

Istina je, doduse, da Bregovic verovatno mora da pozajmljuje odredjene delove tudjih pesama i vise ih ne vraca vlasnicima. U tom sklapanju on se snalazi kao riba u vodi: od bilo koje pesme, bilo kojeg zanra u stanju je da napravi drugu pesmu bilo kojeg zanra. Drugacije, po svemu sudeci, on ne zna. Ali, ako ga 1974. godine nismo pribili na stub srama zato sto mu pesma "Ove cu noci naci blues" neobicno lici na jedan broj iz repertoara grupe "Canned Heat", potezati isto pitanje nakon svih ovih godina bilo bi besmisleno. Pogotovo zato sto je muzika bila samo povod da se dogodi "Bijelo dugme". Oni stosovi kojima nas je obasipao pred svaku plocu, rezultat su normalne covekove potrebe da svom delu pruzi odgovarajuci propagandni tretman.

Naravno, Bregovic je zeleo da mu svaka ploca bude uspesna kao prethodna, jer je imao, takodje prirodnu, potrebu da ostane prvi i najveci. Pitanje, moze li se ta propaganda postaviti na neke druge, manje provokativne osnove, glasi - moze, ali to onda nije TO. Bregovic je nepogresivo znao sta njegovoj publici u tom trenutku treba, i on joj je to davao. Istina - to je mogao samo Bregovic. Ali istina je i to da se prica nikad ne okrece oko novca. Naprotiv - novac se okrece oko price. Zato je malo verovatno da ce se Bregovic, kada vise ne bude svirao, oprobati u nekoj drugoj umetnickoj formi. Do kraja zivota nosice kompleks da vise nikada nece biti uspesan kao s "Bijelim dugmetom".

Kao Bobi Fiser
Posle mnogih prepucavanja kolege su pocele da ga postuju. Kad danas cujete nekoga kako pljuje po Goranu Bregovicu onda to znaci da covek pristaje da ispadne smesan, samo da bude primecen. Danas je manje - vise svima jasno da su uspesni samo zato jer im je "Dugme" prokrcilo sve potrebne puteve. Ali tadasnja muzicka scena nije dala vise Bregovica zato sto se kod nikoga nije stekla tako izuzetna kombinacija prirodne inteligencije, zivotnih uslova koji podsticu tzv. socijalnu inteligenciju i razvijaju kreativnost, smisao za preduzimljivost, umetnost prilagodjavanja, sposobnost realnog sagledavanja i pravilnog resavanja odredjenih situacija, talenta, slobode - kao jedine moguce rokerske tehnike zivljenja i stvaranja, takodje i smisla za poslovnost.

Kao takav, Bregovic je jednostavno bio predodredjen da uspe i potom opstane onoliko vremena koliko to sam bude zeleo. Niko njega ne moze skinuti sa trona. On jedino moze otici sam, nepobedjen - kao Bobi Fiser.

Mnogi muzicari vole da kazu da Bregovic, kao gitarista, nema blage veze, sto je svakako teska zabluda. Jos kao sasvim mlad pravilno je shvatio da je sestnaestosatno vezbanje besmislica i da je muzicaru dovoljno da onoliko poznaje tehniku sviranja koliko mu je potrebno da se izrazi. Zato svrha njegovog sviranja nikad nije bio prestiz u brzini, vec funkcionalnost u okviru potreba odredjene pesme. On uvek prvo obraca paznju na melodiju, zatim na ritam (na sceni jos i show, mada sve manje), a tek onda razmislja o solu, obavezno odmerenom, nenametljivom i sasvim podredjenom ugodjaju odredjene pesme. Njegov instrumentalni i kompozitorski pristup izrazito je molski i zato nije cudo sto je najvece uspehe postigao upravo "tuznim" repertoarom. Iskustvo sa "Whole lotta love" u Napulju 1970. ucinilo je da se u njegovom sviranju oseca jak uticaj Jimmya Pagea, mada cete, pazljivom xxx, pronaci i niz drugih gitarista sa razlicitom tehnikom sviranja koji gotovo bez izuzetka nalaze svoje mesto na njegovom kucnom ozvucenju.

Kao tekstopisac Bregovic se proslavio jakim slikama koje je nabacivao bez nekog narocitog reda, ali se zato oko takozvanih "ljubavnih pesama" uvek vukla aura misticnosti. Kada mu je to dosadilo odlucio je da pise malo sredjeniju poeziju sto je uocljivo na poslednjem albumu. Novi stil mu je, verovatno, odneo deo publike, ali sumnjam da ga je to previse uzbudilo.
6strings @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Anketa
Mislite li da rockeri moraju imati dugu kosu ako žele biti odani svom stilu?



Brojač posjeta
135230
O blogu
Rock and roll, punk, blues...
Anketa
Svirate li koji instrument?










Anketa
Najviše slušam...



Index.hr
Nema zapisa.